Make your own free website on Tripod.com

< Nazad

FOJNICA 1878 - 1918.

Za vrijeme austrougarske vladavine fojnički srez je pripadao sarajevskom okrugu. Fojnica je bila sjedište sreza i u početku je imala dvije političke ispostave - u Kreševu i Busovači. Uži srez i političke ispostave bili su izdijeljeni u gradske i seoske opštine. U sastav užeg područja sreza, 1879. godine, spadale su sljedeće opštine: Brestovsko, Fojnica (gradska opština), Gvožđani, Ostružnica, Palež, Podstinje, Prokos, Šćitovo i Višnjica. Politička ispostava Busovača obuhvatala je opštine Bakovići, Bu-sovača (trgovište), Busovača (vanjski džemat), Lugovi, Milodraž, Orahovo, Pridola i Rostovo, a politička ispostava Kreševo sastojala se od opština Bukovica, Crniči, Dusina, Homolj, Kreševo (grad), Martinići i Muslimin (trgovište).To znači daje fojnički srez na početku austrougarske okupacije imao 2 gradske i 22 seoske opštine.

Prije drugog popisa stanovništva (1885. godine) ukinuta je politička ispostava u Busovači, ali je definitivno uređenje fojničkog sreza završeno tek organizacijom seoskih opština koncem 19. stoljeća. To stanje izraženo je u posljednjem austrougarskom popisu stanovništva iz 1910. godine.Tada je uži fojnički srez imao jednu gradsku i 17 seoskih opština: Brestovsko, Bukovica, Busovača, Gvožđani, Lugovi, Milodraž, Orahovo, Ostružnica, Palež, Podstinje, Pridola, Prokos, Rostovo, Šćitovo, Tetima, Tješilo i Višnjica. Bakovići su samo u prvom popisu 1879. godine imali status opštine, a Tetima i Tješilo stekle su taj status tek prije posljednjeg austrougarskog popisa. U političkoj ispostavi Kreševo zadržane su sve ranije seoske opštine, a samo je formirana jedna nova i to odvajanjem seoskog područja od kreševske gradske opštine. Na taj način je kotarska ispostava u Kreševu imala sedam opština. Time je definitivno bila dovršena administrativna i politička podjela fojničkog sreza, koji je imago dvije gradske i 24 seoske opštine.

144                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

Grads ka HADI Fojnica obuhvatala je, 1879. godine, osim gradskog područja i sljedeća sela: Banja, Gradina, Lučice, Luka, Selaković, Šavnik i Tješilo. Isti obim fojničke gradske opštine ostao je sve do kraja 19. stoljeća, kada je Tješilo izdvojeno u posebnu seosku opštinu. Uže gradsko područje Fojnice sastojalo se od Fojnice (varoš), Gaja, Hrastina, Mahmutove česme, Pavlovca, Pazarnice i Stoca.

Od 1882. godine kotarski ured u Fojnici djelovao je kao prva instanca političke i sudske vlasti, a u njega su uključeni poreski i šumski uredi. Dvije godine kasnije, kotarski ured je dobio i gruntovno povjerenstvo. Na osnovu naredbe od 7. II1906. godine, 1. jula iste godine odvojena je sudska od političke vlasti, pa su sreski sudovi izdvojeni iz kotarskih ureda i organizirani u samostalne institucije.1

Na čelu sreske vlasti nalazio se sreski načelnik (kotarski predstojnik), a uz njega su bili namješteni politički činovnik, referent za šumarstvo i pu-teve s neophodnim nadzornim osobljem, sreski ljekar i vojni pomoćnik (obično podoficir), koji obavlja vojne poslove.

U fojničkom, kao i u svim ostalim srezovima, postojao je sreski medžlis ili vijeće. Ta vijeća su postojala i za vrijeme osmanske vladavine, a imala su savjetodavni karakter u svim administrativnim poslovima. Sačinjavali su ih najugledniji predstavnici svih konfesija, a sazivana su prema potrebi.

Fojnički srez imao je u početku dvije, a kasnije jednu sresku ispostavu (ekspozituru), čiji je zadatak bio da rastereti sreski ured u Fojnici i olakša kontakte stanovništva s administracijom.

Administrativno i političko uređenje fojničkog sreza nije ni u čemu odudaralo od osnovnih principa administracije i politike koji su vrijedili za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Demografska kretanja u fojničkom srezu za vrijeme austrougarske vladavine bila su veoma nepovoljna u odnosu na cijelu Bosnu i Hercegovinu, a grad Fojnica spadao je u mali broj gradova koji su poslije 1878. godine bilježili demografsko nazadovanje.

1 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906, str. 24-25,464.

FOJNICA 1878-1918.

145

Priraštaj stanovništva u fojničkom srezu 1879-1910. godine:

Godina

1879.

1885.

1895.

1910.

Priraštaj (1879-1910.)

Broj stanovnika

7.761

0.065

1.481

13.550

5.789 (24,58%)

Priraštaj stanovništva u gradu Fojnici 1879-1910.

Godina

1879.

1885.

1895.

1910.

Priraštaj (1879 -1910.)

Broj stanovnika

1.544

1.562

1.530

1.392

152

(9,8%)

Fojnički srez imao je manji priraštaj za oko 40% u odnosu na prosjek Bosne i Hercegovine, a grad Fojnica je, usljed opadanja stanovništva, spadala među najmanje gradove. Od 50 gradskih naselja, Fojnica je 1879. godine bila 33. grad po broju stanovnika, a 1910. godine 46-ti. Ovakva demografska kretanja u fojničkom srezu, a posebno u gradu Fojnici mogu se objasniti nepovoljnim privrednim i saobraćajnim prilikama, odnosno propadanjem tradicionalnih zanimanja fojničkog kraja usljed konkurencije moderne proizvodnje željeza, a prirodni uslovi i nedostaci kredita nisu omogućili ovom kraju da se brže preorijentira na novu privrednu aktivnost. Takođe je razvoj željezničkog saobraćaja zaobišao Fojnicu i ostavio je udaljenu 33 km od najbliže željezničke stanice u Visokom. Ovim ekonomskim razlozima treba dodati i nizak prirodni priraštaj stanovništva i migracije u druge krajeve.

Vjerska struktura stanovništva u Fojnici:2

 

1879.

1885.

1895.

1910.

1885-1910.

Katolici

799

845

839

719

+126 (17,52%)

Muslimani

745

693

644

642

51 (7,94%)

Pravoslavni

-

11

25

12

(8,33%)

Jevreji

-

8

22

17

9 (52,94%)

Ostali

-

5

-

2

3 (150%)

2 Tabela je sačinjena na osnovu odgovarajućih popisa stanovništva.

146

ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

u procentima (%):

 

1879.

1885.

1895.

1910.

Katolici

57,75

54,10

54,84

51,65

Muslimani

48,25

44,36

42,90

46,13

Pravoslavni

-

0,71

1,63

0,86

Jevreji

-

0,51

1,43

1,22

Ostali

-

0,32

-

0,14

Iako je katoličko stanovništvo stalno opadalo, ono je u Fojnici kao i u srezu imalo apsolutnu većinu, dok je muslimansko činilo između 43 i 48 procenata ukupnog stanovništva grada i, takođe, pokazivalo tendenciju opadanja. Pripadnici drugih konfesija i nacija počeli su se naseljavati u Fojnici poslije 1879. godine i u njoj nikad nisu činili značajniji procent stanovništva.

Prema popisu stanovništva 1885. godine, u fojničkom srezu bilo je zabilježeno 195 doseljenika iz Austro-Ugarske i 4 iz drugih država. U narednom popisu, iz 1895. godine, bilo ih je 47 iz austrijske, 18 iz ugarske polovice Monarhije i 6 iz drugih država, što ukupno iznosi 71 doseljenik. U narednom periodu njihov broj se znatno povećao, pa je 1910. godine zabilježeno 168 doseljenika iz austrijske, 163 iz ugarske polovice Carstva i 93 iz drugih država, što ukupno iznosi 424.

Maternji jezik doseljenika u fojničkom srezu 1910. godine

Maternji jezik

Zemaljska pripadnost

 

Austrija

Ugarska

Druge države

Svega

Srpsko hrvatski-hrvatskosrpski

74

133

11

218

Njemački

40

15

-

55

Češki

33

-

-

33

Slovenački

9

1

-

10

Poljski

3

-

1

4

Italijanski

-

-

76

76

Mađarski

9

13

-

22

Arnautski

-

-

5

5

Slovački

-

1

-

1

Ukupno

168

163

93

424

FOJNICA 1878-1918.

147

Izvan granica Bosne i Hercegovine bilo je ukupno 424 lica, od kojih je 218 bilo sa srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog područja (današnja Hrvatska i Vojvodina). Od ukupnog broja stranaca, 93 su bila iz Italije, Srbije i Turske.

Najveći broj stranaca bio je vezan za šumsko-režijsko poslovanje u Bu-sovači i eksploataciju šuma, a manji broj je bio smješten u Fojnici, Kreševu i Busovači i obavljao poslove u administraciji, vojsci i drugim intelektualnim zanimanjima.

Prvi službeni podaci o socijalnoj strukturi stanovništva u Fojnici dati su u popisu stanovništva iz 1885. godine i ona je tada izgledala ovako:

 

Grad Fojnica

Fojnički srez

Socijalna kategorija

Broj

Procenat

Broj

Procenat

Činovnici (državni 8 opš. 2)

10

2,06%

14

0,23

Učitelji

2

0,41%

7

0,11

Sveštenici

18

3,70%

64

1,04

Zdravstveno osoblje

-

-

1

0,01

Age i begovi

8

1,65%

25

0,41

Slobodni seljaci

38

7,82%

2.478

40,19

Kmetovi

4

0,82%

1.829

29,67

Posjednici kuća i rentijeri

2

0,41%

60

0,97

Tvorničari, trgovci i obrtnici

97

19,96%

409

6,64

Pom. radnici, nadničari i sluge

307

63,17%

1.278

20,73

Ukupno upisanih u zanimanju

486

100,00%

6.165

100,00

Ostali muškarci stariji od 16 godina

38

 

171

 

Žene i djeca

1.038

 

13.729

 

Od ukupno 1.562 stanovnika Fojnice u pojedinim socijalnim kategorijama upisano je 486 lica ili 31,11% gradskog stanovništva. Za socijalnu strukturu fojničkog stanovništva karakteristično je da su 63,17% njenog odraslog, muškog, privredno aktivnog stanovništva činili pomoćni radnici, nadničari i sluge, što nije bio slučaj ni u jednom sreskom mjestu u Bo-

148                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

sni i Hercegovini. Slijedeća najbrojnija socijalna grupacija bili su vlasnici trgovačkih i zanatlijskih radnji i drugi preduzetnici, koji su činili jednu petinu upisanih u zanimanju. To je bio tradicionalni građanski sloj, nosilac gradske privrede. Za razliku od mnogih naših gradova, u Fojnici je agrarno stanovništvo bilo malobrojno. U svim njegovim kategorijama upisano je samo 50 lica ili 10,29%. Još tanji sloj obezbjeđivao je egzistenciju u tzv. intelektualnim zanimanjima (činovnici, učitelji i sveštenici). Njih je bilo svega 30 ili 6,17%.

Bliža okolina grada koja je spadala u fojničku opštinu imala je, tako-đe, nepovoljnu socijalnu strukturu. Nju su sačinjavali: slobodni seljaci 27, kmetovi 61, tvorničari, trgovci i obrtnici 2, pomoćni radnici, nadničari i sluge 51. Tu su dominirali kmetovi i bezemljaši koji su radili u najamnom odnosu.

U fojničkom srezu dominantne su bile socijalne kategorije slobodnih seljaka, kmetova, pomoćnih radnika, nadničara i slugu. Od ukupno 6.165 upisanih u zanimanjima na ove socijalne slojeve otpadalo je 90,59% stanovništva u srezu.

Prema naredna dva popisa stanovništva, u Fojnici se povećao udio agrarnog stanovništva.

Prema navedenim podacima, preko 30% fojničkog stanovništva živjelo je od agrarne privrede, a ostatak od drugih zanimanja. Očigledno je da ni Fojnicu nije mimoišla pojava da se između 1895. i 1910. godine u nju naseli ili unutra formira znatan broj zemljoposjednika s kmetovima i bez kmetova. Oni su 1895. godine činili 7,19% gradskog stanovništva, a 1910. godine 16,37%. Godine 1895. u Fojnici je živjelo 26,76% svih zemljoposjednika u srezu, a 1910. godine 31,50%. Koncentracija zemljoposjednika u gradu do 1910. godine nastala je useljavanjem i kupovinom kmetskih selišta i slobodne zemlje od strane pojedinih građanskih porodica. Karakteristično je da nakon okupacije u socijalni sloj zemljoposjednika s kmetovima u fojničkom srezu ulaze katoličke porodice. Od ukupno 99 takvih vlasnika, 77 su bili muslimani, a 22 (22,22%) katolici, dok u sloju zemljoposjednika bez kmetova, čije posjede obrađuju drugi, od ukupno 47, na katolike je otpadalo 26, a na muslimane 21. Na taj način se u gotovo svim našim gradovima povećavalo stanovništvo koje je živjelo od agrara. Ovaj proces u Fojnici, kao i drugdje, bio je praćen raspadanjem i dijeljenjem kućnih zadruga, kao i sve jačom socijalnom diferencijacijom stanovništva.

FOJNICA 1878-1918.

149

Struktura agrarnog stanovništva u Fojnici 1895. i 1910.

S o c ij ala -kategorija

1895.

1910.

Zemljoposjednici (sa i bez kmetova)

Domaćina Čl. domać. Svega

19 91 110

(7,19%)

46 182 228

(16,37%)

Slobodni seljaci

Domaćina Čl. domać. Svega

55 188 243

(15,88%)

36 144 180

(12,93%)

Kmetovi

Domaćina Čl. domać. Svega

-

 

1 13 10

(0,72%)

Ostalo poljoprivredno stanovništvo

Domaćina Čl. domać. Svega

70 116 186

(12,15%)

9 13

22

(1.58%)

Ukupno poljoprivredno stanovništvo

 

539

(35,23%)

440

(31,61%)

Ostalo civilno stanovništvo

 

991

(64,77%)

952

(68,39%)

svega

 

1.530

(100,00%)

1.392

(100,00%)

Iako u popisima iz 1895. i 1910. godine nema podataka o onom dijelu fojničkog stanovništva koje je svoju egzistenciju osiguravalo izvan agrarnog sektora, sigurno je da su njegovu osnovu činili zanatlije i trgovci kao nosioci gradske privrede i najamni radnici.

Fojnica i njena okolina za vrijeme austrougarske vladavine nisu doživjele privredni prosperitet kao oni gradovi koje su zahvatile industrijalizacija i nove saobraćajne mogućnosti. Nekada čuveni centar proizvodnje i obrade željeza našao se poslije austrougarske okupacije izložen konkurenciji jeftinije industrijske robe, a posebno nakon puštanja u pogon prve visoke peći u vareškoj željezari 1891. godine. Stari željezni majdani i brojne kovačnice, koje su stoljećima osiguravali egzistenciju znatnom dijelu fojni-

150

ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

čkog stanovništva, nestali su preko noći. Udaljeno od glavnih privrednih i saobraćajnih tokova, fojničko stanovništvo moralo je potražiti izvore prihoda u onim privrednim granama koje bi se zasnivale na prirodnim bogatstvima fojničkog kraja. Suočeno sa stalnim nedostatkom kapitala, fojničko stanovništvo nije uspijevalo da se brže uključi u moderni privredni razvoj. Otuda su, za čitav period do 1918. godine, u fojničkom kraju bili karakteristični sitni poduhvati, prije svega, u iskorištavanju šuma i ruda.

Fojnički srez imao je 1895. godine površinu od 807 km2 sa 26,57 stanovnika na jedan kilometar kvadratni. Gustina naseljenosti bila je manja od prosjeka sarajevskog okruga i Bosne i Hercegovine. Od ukupne površine sreza, na poljoprivredno zemljište otpadalo je 192 km2 ili 23,79%, dok je na šume otpadalo 606 km2 ili 75,09% i na neproduktivno zemljište 9 km2 ili 1,12% ukupne površine fojničkog sreza. Manji procent obradivih površina u Bosni i Hercegovini imao je samo kladanjski srez (15,83%).3

Obradive površine u fojničkom srezu 1895. godine (u km2)4

Njive

108

56,25%

Vrtovi

5

2,60%

Livade

33

17,19%

Pašnjaci

46

23,96%

Svega

192

100,00%

Na 1 km2 obradivog zemljišta dolazilo je 807 stanovnika, od kojih je 146 (18,07%) bilo produktivnih lica. Na jednog poljoprivrednog stanovnika u srezu otpadalo je 7,988 dunuma, tako daje 1895. godine fojnički srez bio na 40. mjestu (od 49 srezova) po površini obradive zemlje na jednog poljoprivrednog stanovnika. Tada je agrarno stanovništvo u srezu činilo 85,89% ukupnog stanovništva, dok je samo 14,11% osiguravalo egzistenciju u drugim privrednim granama (u BiH je odnos 88,34% : 11,66%). Od ukupno 3.448 poljoprivrednih domaćinstava u kmetskom odnosu nalazilo se 802 (23,26%), a još svega 145 (4,20%) bilo je samo dijelom u kmetskom odnosu. To znači da u fojničkom srezu kmetstvo nije imalo karakterističan

3 Die Landwirtschaft in Bosnien und der Hercegovina, str. 34,282.

4 Die Landwirtschaft in Bosnien und der Hercegovina, str. 34,282.

FOJNICA 1878-1918.

151

odnos, jer je tri četvrtine poljoprivrednih domaćinstava slobodno raspolagalo zemljom ili je spadalo u kategoriju bezemljaša. S obzirom na to da je pod uticajem prodora robnonovčanih odnosa slobodni seljački posjed postao predmet trgovine i špekulacija, u ovom srezu se stvorio relativno brojan sloj seoskih proletera, kojih je 1895. godine bilo 419 domaćinstava ili 12,10% ukupnog poljoprivrednog stanovništva (od 49 srezova u BiH fojnički srez je bio na 12. mjestu po broju bezemljaša).

Više uvida u privrednu aktivnost stanovništva fojničkog sreza nudi popis iz 1910. godine.

Struktura stanovništva fojničkog sreza prema glavnom i uzgrednom zanimanju 1910. godine:

 

Privredna grupa

Glavno

Uzgredno

1.

Poljoprivreda, živinarstvo, vrtlarstvo

7.147

89

2.

Šumarstvo

26

67

3.

Ribarstvo

2

7

4.

Rudarstvo

42

10

5.

Industrija kamena i zemlje

38

12

6.

Obrada metala

150

41

7.

Proizvodnja strojeva, oruđa i instrumenata

5

2

8.

Rasvjeta

2

-

9.

Građevinarstvo

26

51

10.

Tekstilna proizvodnja

114

33

11.

Industrija kože

1

-

12.

Drvna industrija i rezbarstvo

142

149

13.

Industrija hrane

53

22

14.

Proizvodnja pića i ugostiteljstvo

85

39

15.

Industrija odijevanja

99

17

16.

Trgovina

128

66

17.

Saobraćaj

29

39

18.

Kućna posluga i razni poslovi za platu

245

66

19.

Javna služba

117

31

20.

Slobodna zvanja

11

19

21.

Ostali

54

11

152

ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

U fojničkom srezu, 1910. godine privređivalo je 8.516 osoba ili 36,16% ukupnog stanovništva. Oni su izdržavali 15.034 lica ili 63,84%. Od toga je na poljoprivredu otpadalo 7.147 lica ili 83,92% zaposlenih, koji s 12.655 izdržavanih lica čine 84,08% ukupnog stanovništva u srezu. Na sva ostala zanimanja otpadalo je 1.369 ili 16,08% zaposlenih, koji s izdržavanim licima (2.379) čine 15,92% stanovništva. Raznim uzgrednim ili dopunskim zanimanjima bavilo se 771 lice ili 9,05% zaposlenih. To znači da gotovo svaki deseti zaposleni stanovnik ovog sreza nije mogao izdržavati svoju porodicu od glavnog zanimanja. U uzgrednim zanimanjima prednjače drvna industrija, poljoprivreda, šumarstvo, obrada metala, trgovina i najamni rad. S obzirom na to daje fojnički srez imao malo obradive zemlje, njegovo stanovništvo moralo je tražiti izvore prihoda izvan poljoprivrede. Pomjeranje stanovništva iz poljoprivrede u druge privredne grane u ovom srezu, od 1895. do 1910. godine, iznosilo je 1,81% ukupnog stanovništva, dok su takva pomjeranja u Bosni i Hercegovini u istom periodu iznosila svega 0,42%.

Prosječna godišnja proizvodnja žitarica u fojničkom srezu od 1882. do 1896. godine (u metričkim centama):5

Vrsta žitarica

I1882-86

II1887-91

III 1892-96.

I-III

Kukuruz

11.312

18.116

26.090

+ 14.778

Ječam

13.344

16.615

21.224

+ 7.880

Pšenica

8.644

10.094

12.760

+ 4.116

Zob

3.653

5.723

7.390

+ 3.737

Proso

2.955

3.668

4.614

+ 1.659

Raž

1.350

1.174

1.639

+ 289

Ukupno

41.258

55.390

73.717

+ 32.459

Krompir

3.533

13.254

14.784

+ 11.251

Mahunarke

1.447

1.757

2.263

+ 816

Vrtno bilje i povrće

9.948

13.938

20.084

+ 10.163

Crna šljiva

2.215

4.238

7.509

+ 5.294

Sijeno

32.921

51.358

70.972

+ 38.051

' Die Landwirtschaft in Bosnien und der Hercegovina, str. 290-334.

FOJNICA 1878-1918.

153

Prosječna godišnja proizvodnja navedenih žitarica u prvom petogodi-štu iznosila je 41.258 mc, a u trećem je zabilježen porast na 73.717 mc ili za 32.459 mc više. To znači daje na jednog stanovnika u srezu 1885. godine dolazilo 2,05 mc žita, a deset godina kasnije 3,43 mc. U istom razdoblju stanovništvo je poraslo za 7,05% a proizvodnja navedenih žitarica za 78,-67%. Tada se računalo da je za prehranu 1 stanovnika potrebno prosječno 18 kg žita mjesečno ili 216 kg godišnje, pa prema tome fojnički srez u prvoj deceniji nakon okupacije nije mogao svojom proizvodnjom žita podmiriti potrebe stanovništva, dok je to kasnije mogao. Znatno povećanje poljoprivredne proizvodnje karakteristično je za cijelu Bosnu i Hercegovinu i to se pripisuje, prije svega, primjeni agrotehničkih novina u poljoprivredi, jer nisu znatnije povećane obradive površine. U fojničkom srezu djelovali su i drugi faktori. Nakon propadanja proizvodnje i prerade željeza mnoge porodice su se, silom prilika, okrenule poljoprivredi, pa zemlja dobija veliku vrijednost. Pri tome je racionalnija obrada imala značajnu ulogu, a prije svega, primjena đubrenja zemlje, napuštanje tropoljnog sistema i uvođenje plodoreda, kao i sijanje onih kultura koje daju najbolje prinose. Za ovaj srez postaje karakteristično da se veliki broj ljudi javlja sa zahtjevima da krčenjem opštinskih i državnih površina prošire imetak i na njemu osiguraju egzistenciju svojim porodicama.

Upravo tada se u fojničkom srezu jako proširilo gajenje krompira, pa je proizvodnja za desetak godina bila povećana za oko četiri puta. Potkraj 19. stoljeća fojnički srez je bio na 14. mjestu u Bosni i Hercegovini po proizvodnji krompira. Gajenje voća i povrća u ovom srezu takođe je stalno raslo i predstavljalo je veoma značajan dio poljoprivrednih prihoda.

Uz obradu zemlje, stočarstvo je davalo najveće prihode stanovnicima fojničkog sreza.

Broj stoke u fojničkom srezu 1879,1895. i 1910. godine

Vrsta stoke

1879.

1895.

1910.

1895-1910.

Konji, magarci, mule

2.409

2.724

2.433

291

Goveda i bivoli

11.852

19.974

16.523

3.451

Ovce

10.295

35.569

26.681

8.888

Koze

15.065

21.133

20.305

828

Svinje

1.645

3.088

2.873

- 215

Košnice pčela

976

1.410

1.752

342

154

ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

S obzirom na to da prvi popis stoke ne odražava pravo stanje, njegovo poređenje sa kasnijim popisima ne pruža realnu sliku o razvoju stočarstva u cijeloj zemlji, pa ni u fojničkom srezu. Od 1895. do 1910. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini zabilježeno je opadanje broja stoke, tako da ni fojnički srez nije bio nikakav izuzetak. Usljed carinskog rata između Austro-Ugar-ske i Srbije, u prvoj deceniji 20. stoljeća cijene mesa u Monarhiji su stalno rasle, a izvoz stoke iz Bosne i Hercegovine udvostručio se od 1907. do 1910. godine. U zvaničnim izvještajima smanjenje broja stoke nije uzimano kao nazadovanje stočarstva, s obzirom na to da su se u zemlji širile bolje i kvalitetnije stočne pasmine. U fojničkom srezu tada je uvedena rasa pinc-gaumeltalskog govečeta.

U fojničkom srezu je 1895. godine na 1.000 stanovnika dolazilo 159,50 vlasnika stoke, štoje bilo iznad prosjeka za sarajevski okrug (133,60) i Bosnu i Hercegovinu (150,96). Od 1895. do 1910. godine broj vlasnika stoke u fojničkom srezu povećao se s 3.427 na 3.785 ili za 358, pa se broj vlasnika stoke na 1.000 stanovnika pomjerio na 160,72.

Broj stoke i peradi u Fojnici 1895. i 1910. godine:6

Vrsta stoke i peradi

1895.

1910.

Konji, mule i magarci

96

89

Goveda

526

382

Koze

365

620

Ovce

535

633

Svinje

210

167

Kokoši

-

1.154

Guske

-

38

Patke

-

200

Pure

-

23

Košnica pčela

55

129

Poljoprivreda je igrala značajnu ulogu u privrednom životu gradskog stanovništva Fojnice, bez obzira na to što ni jedna trećina nije iz nje crpila

6 Ergebnisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom Jahre 1895 (Rezultati popisa marve u Bosni i Heregovini od godine 1895), Sarajevo, 1896, str. 40-41; Ergebnisse 1910, str. 12-13.

FOJNICA1878-1918.                                                                 155

osnovne prihode za izdržavanje. Obrada zemlje na periferiji grada i gajenje povrća, vrtnog bilja, voća, stoke i peradi u gradu davali su značajan dopunski prihod većini građana Fojnice, pa i onima koji su živjeli od zanimanja izvan agrara.

U gradu je 1895. godine stoku i perad držalo 208 domaćinstava, a 1910. godine 252, što znači daje preko polovine fojničkih porodica odatle dopunjavalo svoje prihode. U isto vrijeme, pčelarstvom se bavilo 12-14 ljudi u gradu.

Mjere koje su za unapređenje poljoprivrede provodile austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini postepeno su zahvatile i fojnički srez. U Foj-nici je osnovana erarna voćarska škola, koja je imala 2.225 ha površine sa rasadnikom od 3.500 m2. Imala je zadatak da unaprijedi gajenje i iskorištavanje voća u ovom kraju, koji je za to imao dobre prirodne uslove. Škola je radila samo do 1906. godine. Za unapređenje pasmina konja i goveda u Fojnici je sagrađena štala za pastuhe i bikove koji su nabavljani iz drugih zemalja Monarhije. Kasnije se prešlo na šire organiziranje poljoprivrednika, pa je 1909. godine osnovana Kotarska poljoprivredna zadruga, koja je konstituirana 18. novembra 1909. godine. Počela je da radi 1910. godine s 3.911 članova, koji su plaćali članarinu u visini 2% od iznosa desetine. Njen osnovni zadatak bio je da unapređuje poljoprivrednu proizvodnju racionalnijom obradom zemlje primjenom agrotehničkih novina (uvođenje plodoreda, đubrenja, gvozdenog pluga, itd.), podjelom boljih vrsta sjemena, uvođenjem novih kultura voća, povrća i krmnog bilja, te poboljšanjem domaćih pasmina konja, goveda i svinja. U Fojnici je osnovana i radionica za izradu modernih košnica za pčele koja je stajala pod nadzorom Centralnog pčelarskog društva za Bosnu i Hercegovinu i uživala povlastice pri nabavci drveta iz državnih šuma. Zabilježeno je daje ova radionica, 1910. godine, prodavala 650 modernih košnica, koje su sve više potiskivale stare pletene košnice (fojnički pčelari imali su 1910. godine 129 košnica pčela, od kojih su svega 17 bile pletene.)7

Promjene koje su nastupile u privrednom životu Bosne i Hercegovine poslije okupacije 1878. godine dovele su do propadanja tradicionalne zanatske proizvodnje koja se nije mogla prilagoditi savremenim tehničko-te-

7 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1907, str. 76. Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1911, str. 92-93,105.

-|56                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

hnološkim zahtjevima i zakonima liberalnog kapitalizma. Te promjene naročito su pogađale srednjobosanske proizvođače željeza i kovače, koji su još za vrijeme osmanske vladavine doživljavali opadanje proizvodnje i socijalno raslojavanje. Ulaskom Bosne i Hercegovine u zajedničko austro-ugarsko carinsko područje 1879. godine bila su širom otvorena vrata industrijskoj robi iz Monarhije, a tradicionalna domaća proizvodnja i trgovina uvučeni u neravnopravnu konkurentsku borbu. Bez kapitala za modernizaciju i proširenje proizvodnje, bosanski proizvođači željeza suočili su se s carinskim barijerama, političkim i drugim motivima koji su vodili zatvaranju granica prema balkanskim zemljama, a posebno prema Srbiji i Crnoj Gori, gdje su imale svoje tradicionalno tržište. Te teškoće još je zaoštrio Rudarski zakon iz 1881. godine, kojim su ukinute njihove dotadašnje privilegije.

Sve je to djelovalo da su, gotovo preko noći, nestajali željezni majdani u srednjoj Bosni, u čijim okvirima je Fojnica i njena okolina imala značajnog udjela.

Željezni majdani u Fojnici i okolini 1878. godine:8

1)  U samoj Fojnici:

"Majdan na Pazarnici" - Muhamedage Salihagića, "Majdan pod Crkovištem" - Huseina Čengića iz Sarajeva, "Majdan na Bježanijima" - pola Hadži Saliha Halve iz Sarajeva, a pola Hasana Travljanina i Saliha Hrvića.

2)  Na rijeci Fojnici ispod sastava potoka Dragače i Gvožđanke: "Majdan Hadžije Ibrahima Rezakovića",

"Majdan u Ostružnici" - Mujage Salihagića i Ibrahima Numanagića, "Majdan u Zimijama" - Ahmeda Salihagića,

"Zaradijin majdan" - u Zimijama, - pola Joze Zaradije i Fehima Čoha-džića, a druga polovica Marka Kuliera i Muharema Barculije,

8 Luka Đaković, Rudarstvo i topioničarstvo u Bosni i Hercegovini. Tuzla, 1980, str. 22-23. Vidi: Vinko Mikolji, Povijest željeza i željeznog obrta u Bosni, Zenica, 1969, str. 130-140.

FOJNICA1878-1918.                                                                 157

"Majdan pod Pločarima" - pola Tekije na Oglavku Nakšibendijskog derviškog reda, a pola Beganović Ibrahima.

3)  Na Zahorskom potoku:

"Majdan Joze Zaradije i Ibrahima Ormana".

4)  Uz rijeku Gvožđanku:

"Majdan na Urlenikama" - Osmana Huseinbašića i Derviša Salihagi-

ća,

"Čardin majdan" - Ante Tješića u Sutješćini pod Bakovićima,

"Majdan pod Bistricom" - Hadžije Ibrahima Rezakovića,

"Majdan u Gvožđanima" - pola Marzina Bošnjaka, a druga pola Saliha Merdana i Muhameda Salihagića.

5)  Na Kozici pod Štit-planinom: "Majdan Bećirbega Buljine" u selu Kozici, "Šimšir majdan" - Mahmutbega Buljine.

6)  Na sastavcima potoka Borovnice i Jezernice :

"Majdan pod Vaganima" - Latifa Mulle Čohadžića niz potok Draga-

ču,

"Jasinbegov Majdan" pod Prokosom - Osmana i Hamida Šumeža,

"Majdan pod Ragalama" - Ibrahima Bećiragića,

"Majdan na Poroj potoku" - Omera Musića.

U vrijeme okupacije 1878. godine, u Fojnici i njenoj okolini bilo je 19 majdana i 58 vignjeva. Do kraja 80-ih godina 19. stoljeća većina ih je prestala raditi. O tome Vinko Mikolji piše slijedeće: "Duhaonice u Busovači prve propadoše, već god. 1882. Posljednja, i to donja duhaonica u Kozici pretvorena je god. 1888. u stupu za valjanje sukna, ostale na Ivanovici, pretvorene su prije toga uglavnom u pilane. U to doba, postoji oko Fojnice i Kreševa još 6 željeznih rudnika, 5 aktivnih duhaonica, 8 samokova i oko 100 vignjeva. Vignjevi su najviše zauzeti izradom klinaca za nove željezni-

158                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

ce. Izrađuju ih u Fojnici, Prokosu, Gvožđanima, Bistrici, Deževicama, Koj-sini, Vrancima, Martinićima i Kreševu."9 U službenim izvještajima rudarskih stručnjaka iz 1885. godine stoji da "gotovo sav narod Fojnice i Kreševa živi od kovačkog rada". Propadanje majdandžija i kovača u fojničkom kraju bilo je praćeno velikom nezaposlenošću i oskudicom svake vrste. Među stanovništvom se počela širiti tuberkuloza, od koje je umrlo mnogo ljudi (od 17.761 stanovnika u fojničkom srezu, 1879. godine bilo je 1.057 obu-dovjelih, što čini blizu 6% ukupnog stanovništva). Mnogi rudari i kovači iz Kreševa zaposlili su se u rudnicima Bosne i Srbije, dok su Fojničani to, bar u početku, nerado činili. Fojničke rudare srećemo u rudniku uglja u Kreki, 1894. godine, a veći broj radnika Hrvata iz ovog kraja radi u sarajevskim ciglanama od proljeća do jeseni svake godine.

Geološka istraživanja u Bosni i Hercegovini neposredno poslije okupacije nisu zaobišla ni Fojnicu i njenu okolinu. U novembru 1879. godine upućena su 22 rudara u Kreševo i Fojnicu radi obavljanja istražnih radova i već sredinom 1880. godine izvijestili su vladu da se u okolini ovih mjesta nalaze značajne količine željezne rude. Međutim, pošto je Vareš s okolinom odabran za budući centar željezne industrije u Bosni i Hercegovini, opao je dalji interes za fojničke rezerve željezne rude.

Sistematska geološka istraživanja nastavljena su samo na području Ba-kovića, gdje su prve analize piritne rude izvršene 1883. godine u Šemnicu (Chemnitz) pokazale da se u toni rude nalazi 8 grama zlata. Druga žica je pokazala bolje rezultate, jer je sadržavala 15 grama zlata u jednoj toni rude. Procijenjeno je da je bakovićko rudište rentabilno za eksploataciju, pa su prvi koncesionari u ovom rudniku bili braća Došan (Doschan) iz Beča. Redovna proizvodnja otpočela je 1885. godine. Rudnik je kasnije preuzelo mađarsko Gornjeugarsko rudarsko i topioničarsko akcionarsko društvo iz Budimpešte. ("Oberungarische Berg und Huttenaktiengesellschaft").10 Ovo preduzeće otpočelo je eksploataciju 1894. godine. Vrijednost osnovnih sredstava iznosila je 641.550 kruna, što predstavlja najveću investiciju u Fojnici i njenoj okolini za vrijeme austrougarske vladavine. Rudnik je imao vlastitu električnu centralu s turbinom od 75 konjskih snaga, koja je

9

V. Mikolji, Povijest željeza, str. 133. 3 L. Đaković, Rudarstvo, str. 54-55.

FOJNICA 1878-1918.

159

pokretala separaciju. Proizvodnja u rudniku bila je promjenljiva i zavisila je od stanja na tržištu piritne rude.

Proizvodnja piritne rude i njena vrijednost u rudniku Bakovići od 1905. do 1917. godine11

Godina

Količina piritne rude (u kvintalima)

Vrijednost rude (u krunama)

1905.

290.450

247.585

1906.

113.474

192.905

1907.

72.290

122.892

1908.

104.024

135.286

1909.

72.652

94.479

1910.

571

741

1911.

52.020

67.626

1912.

62.160

80.808

1913.

77.014

100.118

1914.

44.594

57.972

1915.

40.057

52.074

1916.

90.602

636.932

1917.

28.043

190.713

Ruda iz Bakovića je odvožena kolima do željezničke stanice u Visokom (oko 35 km), odakle je otpremana u Mađarsku i tamo prerađivana.

11 Kemal Hrelja, Industrija Bosne i Hercegovine do kraja prvog svjetskog rata, Beograd, 1961, str. 56.

160

ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

Broj zaposlenih radnika i prosječna nadnica u rudniku Bakovići (1905-1916. god.)12

Godina

Broj radnika

Prosječna nadnica u krunama

1905.

342

1,86

1906.

200

1,77

1907.

164

1,88

1908.

181

2,27

1909.

114

1,96

1910.

44

1,69

1912.

114

2,14

1913.

161

1,77

1914.

81

2,46

1915.

161

2,45

1916.

129

3,15

Iz ovih podataka jasno se vidi da je broj radnika u rudniku zavisio od trenutne konjukture, a visina nadnica od ponude i potražnje radne snage. Radnu snagu u rudniku činili su, uglavnom, domaći ljudi, uz svega nekoliko stranaca. Osim radnika, bila su zaposlena još dva činovnika i 3-5 nadglednika stranog porijekla. Nadnice bakovićkih rudara bile su stalno ispod prosjeka nadnica u rudarstvu i metalurgiji u Bosni i Hercegovini. Za prosječnu nadnicu radnik u Bakovićima mogao je 1906. godine kupiti 8-9 kg kukuruznog brašna ili 15 do 18 kg krompira, a 1914. godine, 9-10 kg kukuruznog brašna, ili oko 15 kg krompira, ili 7-8 kg crnog hljeba.13

Otvaranje rudnika piritne rude u Bakovićima bilo je vrlo značajno za više rudara iz Fojnice i okoline, jer je bar izvjesnom broju osiguravao radna mjesta i nastavljao tradiciju njihovog zanimanja. Međutim, to nije bio privredni poduhvat koji bi nadoknadio propadanje proizvođača željeza i privredno oživio cijeli kraj. Udaljenost od glavnih saobraćajnica uticala

12 Tabela je sačinjena na bazi izvještaja o upravi Bosne i Hercegovine od 1906. do 1916. godine. Vidi: I. Hadžibegović, Postanak radničke klase, str. 184,232.

13 Vidi opširnije: I. Hadžibegović, Postanak radničke klase, str. 205-290.

FOJNICA1878-1918.                                                                 161

je na to da se strani privatni kapital nije zainteresirao za šumska bogatstva koja su prekrivala tri četvrtine fojničkog sreza. Drvna industrija privredno je oživjela mnoge naše krajeve za vrijeme austrougarske vladavine. Ona je izbila na prvo mjesto po broju zaposlenih izvan poljoprivrede. I pored bogatstva šumom, u fojničkom kraju nije nastalo nijedno moderno preduzeće za eksploataciju i preradu drveta. Ovdje se nastavljala tradicija malih pilana potočara lokalnog značaja.

Za vrijeme austrougarske vladavine, u sarajevskom okrugu nalazilo se oko 68 malih pilana na vodeni pogon. Godine 1910. fojnički srez imao je 10 takvih pilana na vodeni pogon, s 21 testerom i 6 okruglih testera. U sve ove pilane bilo je investirano oko 30.000 kruna ili prosječno po jednoj pilani oko 3.000 kruna. Polovina tih pilana bila je smještena u Fojnici i njenoj okolini. Njihovi vlasnici bili su: Tomo i Franjo Alaupović, Mordo Alkalaj, Abid i Fehim Čohadžić, Nezir i Edhem Salihagić i Franjevački samostan u Fojnici.14

Po investiranom kapitalu i obimu proizvodnje, najznačajnija je bila pilana braće Alaupović podignuta na rijeci Fojnici. U početku je radila s jednim, a kasnije s dva gatera. Vlasnici pilane su 1894. godine zaključili ugovor o šestogodišnjoj eksploataciji (1895-1900) četinara u šumskom predjelu Požarnica u fojničkom srezu. Ugovorena je količina od 12.000 m3 četinarskog drveta, uz cijenu od 2,5 forinti (5 kruna) za korisno i 0,30 forinti za ogrevno drvo po 1 m3 u šumi na panju. Godišnji etat iznosio je 2.000 m3. Godine 1901. zaključenje novi trogodišnji ugovor (1901-1903) o eksploataciji šumskog područja Malinska i Požarnica. Ugovorena je ista količina četinarskog drveta, s povećanom godišnjom količinom od 4.000 m3. Isti ugovor obnovljen je i za naredni trogodišnji period (1904-1906). Na osnovu tih ugovora firma braće Alaupović realizirala je, na površini od 1.270 ha, ukupno 38.150 m3 četinarskog drveta.15 Kasnije su se Alaupovi-ći snabdijevali drvetom na bazi oferata i kratkoročnih ugovora i godišnje proizvodili oko 2.000 m3 korisnog i ogrevnog drveta, a nekad i više. Ostale pilane proizvodile su znatno manje količine: Franjevački samostan u Fojnici 700-800 m3, Rezaković u Gvožđanima, odnosno zakupnik njegove pilane Alkalaj Mordo 800-1.000 m3, Edhem Salihagić u Ostružnici oko

14 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1911, str. 118-119.

15 B. Begović, Razvojni put šumske privrede, str. 83-84.

162                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

300 m3, Nezir Salihagić u Šćitovu 375 m3. To znači da su sve navedene foj-ničke pilane proizvodile godišnje 4.000-15.000 m3 drveta. Gotovo čitava produkcija rezane građe plasirana je na tržištu u Hercegovini. Srazmjerno proizvodnji u pilanama zapošljavana je i radna snaga. Alaupovići su u toku sezone zapošljavali na sječi, transportu i preradi 40-50 radnika, a svi ostali pilanari još toliko.To znači daje drvna industrija u Fojnici i okolini mogla ponuditi oko 100 radnih mjesta.

S obzirom na veoma ograničene mogućnosti zarade u Fojnici i njenoj okolini, početkom XX stoljeća počelo se raditi na tome da se ženska omladina organizirano i uz državnu pomoć uključi u tekstilnu proizvodnju i poboljša materijalni položaj svojih porodica. Tkaonica ćilima u Sarajevu dodijelila je, 1905. godine, osam stipendija katoličkim djevojkama iz Foj-nice koje su, u trajanju od tri do šest mjeseci, učile tkanje perzijskih i bosanskih ćilima. Djevojke su nakon obuke bile dužne da ostanu u Tkaonici 2-3 godine. S obzirom na to da je odvajanje djevojaka od kuće naišlo na otpore njihovih roditelja, u Fojnici je 1908. godine osnovana filijala sarajevske Tkaonice beza i vezionice, koja je radila sve do 1918. godine. Buduće radnice prethodno su pripremane na Tečaju za ručni rad, koji je 1906/07. godine pohađalo "20 katoličkih i 20 muslimanskih djevojaka",16 a naredne godine bilo ih je po 27. Muslimanske djevojke koje su pohađale tečaj, na vlastiti zahtjev, učile su čitanje, pisanje i računanje. U ovaj tečaj država je ulagala 2.000-3.000 kruna godišnje.17 Otvaranje filijale i tečaja za ručni rad imalo je dalekosežan društveni i kulturni značaj, jer se organizirano i na višem estetskom nivou njegovalo tkanje, pletenje, vezenje i slično i prenosilo na buduća pokoljenja. S obzirom na vjersku i društvenu tradiciju bilo je od posebnog značaja uključivanje muslimanskih djevojaka u ovaj rad.

Razvoj zanatstva u Fojnici za vrijeme austrougarske vladavine tekao je u sjenci prilagođavanja novim uslovima nakon propadanja starih majdandži-ja i kovača koji su davno u historiji stvorili tradiciju i mentalitet ovih zanimanja. Savremenici iz prvih godina austrougarske okupacije zapažali su da gotovo čitav narod ovoga kraja živi od proizvodnje i obrade željeza. Izgleda da su ovakva zapažanja više govorila o tradiciji nego o realnom životu. Na osnovu spiskova đaka u katoličkoj osnovnoj školi u Fojnici od 1879. do

16 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1908, str. 46.; Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1909,str.62.

17 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1909, str. 62.

FOJNICA1878-1918.                                                                 163

1882. godine utvrdili smo zanimanje 97 njihovih roditelja. Najbrojniji su bili kovači 17, drvodjeljci 16 i nadničari 13, a zatim slijede trgovci 11, gostioničari 11, teraceri 8, krojači 4, pekari 3, težaci 6, šumari 2, zlatari 2, te po jedan zidar, čizmar i kalajdžija.18 Od 14 raznih zanimanja, kovači su bili relativno najbrojniji, ali su činili svega 17,52%. Iz navedenog pregleda se, ta-kođe, vidi da se hrvatsko stanovništvo u Fojnici bavilo ograničenim brojem zanata. Iako ne raspolažemo s više konkretnih podataka, sigurno je da su u Fojnici bili zastupljeni razni zanati koji su bili neophodni za podmirivanje potreba varoškog i seoskog stanovništva: mesarski, berberski, opančarski, cipelarski, kolarski, aščijski, kafedžijski, terzijski, abadžijski, kočijaški itd. Zanatima u gradu su se bavili Hrvati i Bošnjaci i u tome su imali različitu tradiciju. Nekim zanatima su se bavili i jedni i drugi (kovački, pekarski, drvodjelski), dok su se nekim zanatima bavili isključivo Hrvati ili Bošnjaci. U navedenom pregledu među Hrvatima nema nijednog mesara, berbera, kahvedžije, aščije i sl., dok u ovo vrijeme među Bošnjacima nije bilo gostioničara. U Fojnici je, kao i u drugim sličnim varošima, došlo do propadanja nekih starih zanata i do pojave novih. Te promjene tekle su postepeno i u skladu s promjenama načina života i navika. Uz terzije i abadžije javljaju se krojači, uz opančare cipelari, uz dunđere moderni zidari i tesari itd.

O razvoju trgovine u Fojnici za vrijeme austrougarske vladavine ima više podataka i ona je, u odnosu na zanatstvo, bilježila znatniji napredak, mada su se i ovdje stari trgovci morali prilagođavati novim uslovima.

Prema Trgovačkom zakonu za Bosnu i Hercegovinu iz 1883. godine obavezu sudskog protokoliranja u Fojnici imala je svaka radnja koja je godišnje ostvarivala najmanje 400 kruna čistog prihoda.

18 Arhiv Franjevačkog samostana u Fojnici. Ispitno izvjestje o napretku učenika I-IV razreda za školske godine od 1879-1882.

164

ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

Protokolirane trgovačke firme u Fojnici 1884-1918.1

 

Naziv firme

Vrsta trgovine

1.

Ahmetović H. Abdulvehab (1900-1910)

Trgovina mješovitom robom

2.

Alaupović Tomo i Frano (1885-1912)

Trgovina mješovitom robom, a od 1891. godine i drvetom

3.

Alaupović Frano i sinovi — Frano, Ivo i Andrija (1912-1918)

Trgovina mješovitom robom i drvetom

4.

Alaupović T. Ivo i braća — Marko i Frano (1912-1918)

Trgovina mješovitom robom i drvetom, a od 1917. godine braća Marko i Frano

5.

Alkalaj Juda (1884-1912)

Trgovina mješovitom robom

6.

Alkalaj L. Isak (1915-1918)

Trgovina mješovitom robom

7.

Alkalaj Mordo i braća - Isak i Avram (1908-1918)

Trgovina mješovitom robom i drvetom -

8.

Dragičević Ivo (1885)

Vlasnik pilane

9.

Čohadžić Fehim (1893-1918)

Trgovina drvetom

10.

Čohadžić Abid (1901-1905)

Trgovina mješovitom robom u Gvožđanima

11.

Čunković Šefkija (1916-1918)

Trgovina mješovitom robom

12.

Goldberger Bernhard (1898-1909)

Gostioničar (s 3 gostinske sobe)

13.

Goldberger R. (1898)

Protokolirana gostionica samo 1911. god.

14.

Gajić Milan i Risto (1905-1909)

Trgovina mješovitom robom

15.

IličićMato (1890-1902)

Trgovina mješovitom robom

16.

IličićAnto (1900-1918)

Trgovina mješovitom robom (od 1911. do 1914. nije protokolisana)

17.

Iličić Niko (1911-1918)

Trgovina mješovitom robom

18.

Kalamut Ivo (1911-1918)

Trgovina mješovitom robom

19.

Karahmet Latif (1912-1918)

Trgovina mješovitom robom

20.

Konjicija Mehmed (1893-1913)

Trgovina mješovitom robom

21.

Kulijer Marko (1898-1918)

Trgovina kolonijalnom robom, a od 1911. godine mješovitom robom

22.

KulijerMato(1884)

Trgovina mješovitom robom

23.

Kulijer Ivo (1893-1918)

Trgovina galanterijskom robom, a od 1905. godine mješovitom robom

24.

Kulijer Zaharije (1916-1918)

Trgovina mješovitom robom

19 Spisak trgovačkih firmi sačinjen je na osnovu Bosnischer Bote (Bosanskiglasnik) za godine 1898-1918.

FOJNICA 1878-1918.

165

25.

Muderizović Hakija i sinovi — Avan i Arif (1911-1918)

Trgovina mješovitom robom

26.

Papo Mojse (1893-1909)

Trgovina manufakturnom robom

27.

Rezaković hadži Mujaga (1884)

Trgovina mješovitom robom

28.

Salihagić Edhem (1884-1918)

Do 1901. godine trgovina kolonijalnom robom, a poslije mješ. robom

29.

Salihagić braća — hadži Nezir i Ibrahim (1896-1918), a od 1914. god. hadži Nezir i sinovi

Trgovina mješovitom robom

30.

Tutnjević Avdo i sinovi — Hafiz, Ibrahim i Reuf- (1911-1918)

Trgovina mješovitom robom

31.

Vreto Ahmed i drug-Mujo Vreto (1913-1918)

nije naznačena vrsta trgovine

32.

Schwarz Mathias,

hotel sa 1 sobom

Od 1884. do 1918. godine u Fojnici su bile sudski protokolirane ukupno 29 trgovačkih radnji i 3 gostionice. Od 1884. do 1900. godine protokolirano je 17 radnji, od 1901. do 1914. godine 11 i za vrijeme Prvog svjetskog rata 1914-1918. godine svega tri radnje. U godini 1884, kada je Zakon stupio na snagu, u Fojnici je protokolirano pet trgovačkih radnji, 1914. godine bilo ih je 16, a 1918. godine 19. Ovi podaci ukazuju daje fojnička trgovina u prvoj deceniji austrougarske vladavine znatno zaostajala iza sličnih mjesta u Bosni i Hercegovini i da se od 90-ih godina 19. stoljeća postepeno razvijala. Pred Prvi svjetski rat, u gradu se formirao tanak sloj trgovaca među kojima su se isticale spomenute firme Alaupovića, Salihagića, Kulijera i Alkalaja, koje su uz trgovine imali svoje pilane, zemlju i sl.

U Fojnici je bio znatno veći broj ljudi koji su se bavili sitnom trgovinom i nisu potpadali pod obavezu sudskog protokoliranja. Neke od protokolira-nih firmi nisu uspjele da se duže održe, a neke su mijenjale nazive kada su ih preuzimali nasljednici. Iz popisa trgovačkih radnji vidi se da su fojničku trgovinu držali hrvatski i bošnjački trgovci (po 12 protokolisanih firmi) i da su se trgovinom bavile jevrejske porodice Alkalaj i Papo i jedna srpska porodica Gjajić (vjerovatno Đajić). Gotovo sve protokolirane radnje bavile su se trgovinom mješovitom robom, nekolicina se uz to bavila trgovinom drvetom, dok je samo 5 radnji bilo izvjesno vrijeme specijalizirano za kolonijalnu, galanterijsku, manufakturnu i drugu robu, pa onda prelazilo na mješovitu. To nije bila specifičnost samo Fojnice nego i svih manjih gradova

-|gg                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

u Bosni i Hercegovini, gdje je tržište bilo nerazvijeno. Za veće trgovačke poslove nedostajale su im komunikacije. Roba se kolima mogla prevoziti samo do Visokog, a odatle vozom na udaljenije tržište. U drugim pravcima roba je transportirana uglavnom tovarnim konjima i starim karavanskim putevima.

Razmjena dobara između sela i grada odvijala se na sedmični pijačni dan (srijeda) i na godišnjem vašaru koji se održavao na katoličke Duhove. U svim našim gradovima, pa i u Fojnici, godišnji vašar predstavljao je prvorazredan ekonomski i društveni događaj. Na vašare je donošena najrazličitija roba i dogonjeno mnogo stoke. Za vašar su se brižljivo pripremali svi društveni slojevi i čeljad svih uzrasta. Uz stvaranje poslovnih veza i razmjenu dobara, na vašaru su se učvršćivala stara i stvarala nova prijateljstva, te uživalo u vašarskim zabavama. Zbog toga je i vašar u Fojnici bio društveni događaj godine.

Politički život u Fojnici za vrijeme austrougarske vladavine, izuzimajući događaje za vrijeme pokreta otpora okupaciji, nije imao neke posebne i specifične odlike u odnosu na slična mjesta u Bosni i Hercegovini. Njeno stanovništvo živjelo je mirno, bez potresa i pustošenja koja su doživljavali krajevi zahvaćeni ustankom 1875-1878. godine i pokretom otpora austrougarskoj okupaciji, od kraja jula do sredine oktobra 1878. godine. Okupaciju i uspostavljanje austrougarske vlasti fojničko stanovništvo nije dočekalo mirno. Iako su franjevci savjetovali hrvatsko stanovništvo da ostane mirno i dočeka austrougarsku vojsku kao oslobodioca, ono se, zajedno s bošnjačkim stanovništvom, svrstalo u redove pokreta otpora okupaciji. Kada je okupacija okončana, Hrvati su je, predvođeni franjevačkim sveštenstvom, prihvatili s nadom da će Bosna i Hercegovina biti priključena Hrvatskoj i da će njihov položaj u okviru jedne katoličke države biti povoljniji nego ranije. Bošnjaci u Fojnici nisu mirno dočekali okupaciju, ali u samom gradu nije bilo oružanog otpora. Oni su bili uznemireni i nezadovoljni promjenom vlasti. Njihova vjerska, politička i kulturna tradicija bila je vezana za Tursku i teško su podnosili inkorporiranje u evropsku katoličku državu u kojoj će činiti manjinu s neizvjesnom budućnošću. Ali, bez obzira na početna raspoloženja i jedni i drugi morali su se prilagođavati novoj vla-

FOJNICA1878-1918.                                                                 167

sti. Njihov politički život odvijao se u dva pravca: prvi je bio uključivanje domaćeg stanovništva u institucije nove vlasti, a drugi, razvijanje inicijativa u okvirima svojih vjerskih, nacionalnih i političkih pokreta. Prvi je išao od države, odozgo, a drugi inicijativom iz naroda.

Kao i u drugim gradovima i u Fojnici su austrougarske vlasti nastojale da u svoj upravni i politički sistem integriraju najuticajnije domaće ljude, pripadnike svih konfesija. U Fojnici se radilo o katolicima i muslimanima. Manji broj sposobnih i lojalnih ljudi namješten je na niža činovnička mjesta i oni su imali da smanje jaz između naroda i stranih činovnika koji su jedva poznavali jezik naroda kojim su upravljali. Posebnu funkciju u političkom životu zasnovanom na apsolutizmu imala su gradska vijeća u koja su birani predstavnici svih konfesija. U periodu od 1900. do 1918. godine, fojničko gradsko vijeće imalo je 7, a kasnije 9 članova. Mandat im je trajao tri godine i mogli su biti birani više puta. U toku 19 godina u gradsko vijeće Fojnice birano je ukupno 23 čovjeka, od kojih su 12 bili katolici (11 Hrvati, 1 stranac) i 11 muslimana.20 S obzirom na to da su Hrvati imali većinu u gradu, oni su stalno birali jednog predstavnika više (4 - 3 i 5 - 4), ali je predsjednik gradskog vijeća (gradonačelnik) sve do 1914. godine bio Bošnjak, a od 1914. do 1918. godine Hrvat. Dužnosti predsjednika oba-

20 U Gradsko vijeće Fojnice od 1900. do 1918. godine birani su:

Huzbašić Ibahim-aga                     Iličić Niko

Stojanović Mato                            Ivica Kulijer

Kulijer Marko                               Trogrančić Frano

Salihagić hadži Nezir                     Berberović Muharem-aga

Kulijer Ivo                                     Polutan Mulaga

Čohadžić Fehim ef.                        Huzbašić Mustafa ef.

Pajer Sivester                                 Sudžuka Mulaga

Salihagić Edhem-aga                     Alaupović Frano

Iličić Anto                                     Kulijer Ivo Ivan

Dragičević Marija                          Čohadžić Ruždija ef.

Konjicija Mušan                            Rezaković Asim ef.

Jakšić Mato Santo

Spisak je sačinjen na osnovu Bosnischer Bote 1898-1918. godine.

168                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

vljali su: Ibrahim-aga Huzbašić, Fehim ef. Čohadžić i Niko Iličić, dok su potpredsjednici bili: Mato Stojanović, Marko Kulijer i Mustafa ef. Huzbašić (predsjednika i potpredsjednika i 1/3 članova imenovala je Zemaljska vlada, a 2/3 je birao narod). Većinu članova ovog vijeća činili su trgovci, zemljoposjednici, vlasnici pilana i drugi bogatiji i ugledniji ljudi. Prema načinu izbora i njihovim ograničenim kompetencijama vidi se da ova vijeća nisu bila demokratske institucije preko kojih bi narod uticao na upravu i ukupnu politiku, nego obrnuto od toga, ona su morala da djeluju u narodu na provođenju državne politike.

Nepostojanje demokratskih institucija i političkih sloboda uslovilo je specifičan razvoj političkog života u cijeloj zemlji, pa i u Fojnici. Politički život naroda počeo se razvijati u okviru različitih vjerskih i nacionalnih nepolitičkih udruženja, a kada se prešlo na političko organiziranje, fojnički Hrvati i Bošnjaci slijedili su matice svojih nacionalnih i političkih pokreta.

Početni oblici nacionalnog i političkog djelovanja hrvatskog stanovništva u Fojnici odvijali su se u okviru pjevačkog društva, čitaonice i podružnice "Napretka". Kada je 1907. godine osnovana podružnica Hrvatske narodne zajednice (dalje HNZ), ona je, u skladu s opštim političkim kretanjima kod bosanskohercegovačkih Hrvata, postala i u Fojnici glavni faktor nacionalno-političkog, kulturno-prosvjetnog, potpornog i ekonomskog organiziranja i djelovanja ovog dijela stanovništva.21 Nosioci te aktivnosti bili su franjevci i tanak sloj trgovačkog i zanatlijskog građanstva koje se formira krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Mada je u pravilima HNZ stajalo da ona ima zadatak da ekonomski i prosvjetno podiže hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, ona se vrlo brzo razvila u vodeću političku stranku bosanskohercegovačkih Hrvata. U skladu s političkim programom ove stranke (Bosna i Hercegovina je hrvatska zemlja i treba je priključiti Hrvatskoj), fojnički Hrvati dočekali su Aneksiju 1908. godine s oduševljenjem, smatrajući je značajnim korakom u ostvarivanju svog političkog cilja. Aneksija je u Fojnici svečano proglašena 7. oktobra 1908. i tom prilikom održane su svečanosti u gradu i samostanu, a kada je, sredinom novembra, krenula u Beč

21 Vidi o tome opširnije: Berislav Gavranović, Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. Godine. Beograd, 1935; Mirjana Gross, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1912. Historijski zbornik. God.XIX-XX, 1966-67. Zagreb, 1968; Luka Đaković, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata. Zagreb, 1985.

FOJNICA1878-1918.                                                                 169

katolička (hrvatska) deputacija iz Bosne i Heregovine da zahvali caru za izvršenu Aneksiju, među deputatima su se nalazili fra Domin Gojsilović, gvardijan franjevačkog samostana i fra Ivo Vujičić, župnik iz Fojnice.22

U vrijeme pripremanja ustavnog i saborskog perioda, poslije Aneksije, u Fojnici je razvijena politička aktivnost na jačanju uticaja HNZ i njenom suprostavljanju sve agresivnijem klerikalnom krugu oko nadbiskupa Šta-dlera, koji je u januaru 1910. godine osnovao zasebnu političku stranku - Hrvatsku katoličku udrugu (dalje HKU).23 Time je definitivno bio podijeljen hrvatski nacionalno-politički pokret u Bosni i Hercegovini na libe-ralnograđansku i klerikalnu struju. Prvu su predvodili hrvatski intelektualci i tanak sloj građanstva potpomognut franjevcima, a drugu nadbiskup Štadler s jakim krugom svjetovnog klera i doseljenih intelektualaca. Borba između ove dvije političke stranke posebno se zaoštravala nakon donošenja Ustava i ulaska u predizbornu kampanju za izbor zastupnika u Bosansko-hercegovački sabor.24 Štadlerov politički program nije bio prihvatljiv za većinu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. To su ubjedljivo pokazali saborski izbori 1910. godine, na kojem je od 16 katoličkih mandata HNZ dobila 11, a HKU 5. Ubjedljiv politički neuspjeh HKU proizveo je oštar sukob između nadbiskupa Štadlera i franjevaca, koje je optužio kod pape. Zbog toga je, u januaru 1911. godine, u Bosnu stigao apostolski vizitator Bastien sa zadatkom da ispita sporove franjevaca i vrhbosanskog nadbiskupa Štadlera. On je posjetio Franjevački samostan u Fojnici i saslušao stavove sveštenika o crkvenim odnosima. Tom prilikom Bastienu je uručena "latinska spomenica, gdje su istaknuti ovdašnji nazori braće, da ih saopšti sv. stolici".25 Nakon toga došlo je do izmirenja svjetovnog klera i franjevaca, a time su prestali i sukobi između HNZ i HNU. U junu 1912. godine raspuštena je HNU.

S obzirom na to da su izborni kotarevi bili mnogo širi od administrativnih, izbor saborskih poslanika nije morao zavisiti od glasova samo jednog sreza. Tako je bilo i s fojničkim srezom, jer je izborni okrug druge katoličke kurije obuhvatao sve gradove sarajevskog okruga. U drugoj katoličkoj

22 Arhiv franjevačkog samostana u Fojnici. Chronologia domus od 1901-1928. Sabrao fra Mijo V. Batinić (u daljem tekstu Chronologia domus).

23 M. Gross, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini; L. Đaković, Političke organizacije.

24 M. Gross, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini; L. Đaković, Političke organizacije.

25  Chronologia domus, fra Mijo V. Batinić.

170                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

kuriji izabran je Petar Mrljić s liste HKU, radnik iz Vareša i pripadnik tamošnje hrišćansko-socijalne orgnizacije, a u trećoj kuriji izabran je dr Nikola Mandić s liste HNZ, koji je bio izabran u još dva izborna okruga. Na naknadnim izborima, 3. septembra 1910. godine, umjesto njega izabran je Nikola Čurić, upravitelj škole, koji je dobio 2.140 glasova, a kandidat HKU, župnik Anto Alaupović 1.469 glasova. Na naknadnim izborima 1913. godine, umjesto Nikole Čurića izabran je Kalikst Tadin, urednik Hrvatskog dnevnika i istaknuti član Štadlerovog klerikalnog kruga.

Politički život Bošnjaka u Fojnici nije izlazio iz okvira globalne politike ovog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine. I ovdje se izdvaja tanak sloj bošnjačkog građanstva koji sačinjavaju zemljoposjednici, trgovci i vjerski službenici (šerijatske sudije, muderisi i imami). Mada se u pokretu za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju nije posebno isticao nijedan njihov predstavnik, Fojnica je imala dobro organizirano kotarsko vakufsko povjerenstvo, a kasnije kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo i stalno jednog predstavnika u Zemaljskom vakufsko-mearifskom saboru.26 Dok su u gradskom vijeću prednjačili predstavnici zemljoposjednika i trgovaca, u povjerenstvu su glavnu riječ imali vjerski službenici. Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Fojnici imalo je 5, a pred Prvi svjetski rat birano je 6 članova i uvedena funkcija potpredsjednika. Dužnost predsjednika obavljali su: Ibrahim ef. Kundurović (1898-1902), Hifzi ef. Muftić (1903-1910), oba šerijatske sudije, a zatim Edhem-aga Salihagić (1910-1918), trgovac. U Zemaljski vakufsko-mearifski sabor birani su Edhem-aga Salihagić (1910-1913) i Asim ef. Rezaković (1914-1918). U Bosansko-hercegovačkom saboru fojničke Bošnjake zastupali su predstavnici MNO (Muslimanske narodne organizacije): Mustajbeg Mutevelić, veleposjednik iz Sarajeva i Suljaga Vajzović, trgovac i poduzetnik iz Rogatice.27

Politički odnosi u Fojnici, do Prvog svjetskog rata, razvijali su se na osnovama duge tradicije uvažavanja i uzajamnog poštovanja između hrvatskog i bošnjačkog stanovništva. Na tim osnovama oni su i za vrijeme austrougarske vladavine gradili međusobne odnose, iako su njihovi vjerski, nacionalni i politički interesi bili različiti i dolazili do izražaja u programima političkih stranaka koje su slijedili. I jedne i druge sputavao je apso-

26 Vidi opširnije: N. Šehić, Autonomni pokret, str. 88.

27 Za podatke zahvaljujem dr. Dževadu Juzbašiću. Vidi takođe: Bosnischer Bote.

FOJNICA1878-1918.                                                                 171

lutizam, koji svugdje gdje vlada umrtvljuje politički život. To je bio slučaj i u Bosni i Hercegovini, gdje ni za vrijeme ustavnog i saborskog perioda (1910-1914) apsolutizam nije bio ograničen. Ustavom i pratećim zakonima garantirana građanska prava i političke slobode mogle su biti ukinute bez pitanja Sabora. Kao predstavničko tijelo, Sabor nije imao zakonodavnu vlast, niti je mogao uticati na upravne poslove. Na pripremi zakona Sabor je mogao samo surađivati. Prevaziđenim i zastarjelim izbornim sistemom Austro-Ugarska je učvrstila klasnu i vjersku podvojenost i na toj osnovi dalje izgrađivala svoju politiku u Bosni i Hercegovini.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata Bosna i Hercegovina bila je neposredno ratno područje sve do jeseni 1915. godine. Iako se Fojnica nije nalazila na području neposrednih ratnih operacija, ona je preživljavala teška ratna stradanja koja su se iz godine u godinu povećavala.

Vijest o atentatu u Sarajevu stigla je u Fojnicu 28. juna kasno noću, a sutradan su se oglasila zvona i izvješene crne zastave. Svečane zadušnice održane su 30. juna, a posebno izaslanstvo izrazilo je saučešće kotarskom predstojniku. Nakon objave rata Srbiji 28. jula 1914, već početkom avgusta u Fojnici je otpočela mobilizacija i proglašen prijeki sud, a krajem avgusta popisani su prinosi živežnih namirnica i izvršene rekvizicije uz dosta nisku novčanu naknadu. Sakupljenim namirnicama prvo su podmirene potrebe državnih činovnika, a ostalo je, uz visoku cijenu, prodavano onima koji nisu sijali žito. Posao je obavljen tako temeljito da su te godine i katolički sve-štenici i samostan ostali bez žitnih prinosa crkvi.28 Početkom 1915. godine nastala je velika skupoća brašna, odjeće i obuće. Čak su proljetni poljski blagoslovi bili preneseni u radne dane da se seljacima smanje troškovi za goste. U rat je stupila i Italija (22. juna 1915), pa je nastavljena mobilizacija novih godišta, a država je nastavljala sa zahtjevima za podmirenje ratnih potreba.

Nakon prve godine rata, u avgustu 1915. u fojničkom srezu bilo je 2.516 domaćih izbjeglica i to: 1.002 Bošnjaka, 843 Hrvata, 680 Jevreja. Vojnički evakuisanih bilo je ukupno 467 (115 Bošnjaka, 132 Hrvata, 56 Srba i 164 Jevreja). Ukupan broj izbjeglica i vojnički evakuiranih popeo se na 2.983 lica, 31. decembra 1915. godine u fojničkom srezu bilo je još uvijek 2.190 domaćih izbjeglica (2.178 Bošnjaka i 12 Srba). Osim toga,

Chronologia domus.

172                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

bilo je 18 Bošnjaka iz Sandžaka, tako daje ukupan broj izbjeglica iznosio 2.208 lica, dok vojnički evakuiranih više nije bilo, jer su u jesen te godine prestale ratne operacije na bosanskoj teritoriji.29 Rat se nastavljao svom žestinom, proizvodnja ratnog materijala nije podmirivala potrebe, pa su vojne vlasti svim sredstvima nastojale da dođu do sirovina neophodnih za ratnu industriju. U Fojnici su 9. decembra 1915. godine vojne vlasti skinule najveće zvono s crkve sv. Frane i najmanje s crkve sv. Duha, plativši 4 k po kilogramu. U toku 1916. potraživanja od naroda su nastavljena, a naročito su bili na cijeni konji.30 Stalne mobilizacije ljudi u rat ostavile su čitave krajeve bez radne snage, pa je i samostan u Fojnici zatražio zarobljenike za obavljanje određenih poslova. Ujesen 1916. stiglo je 10 ruskih Poljaka, koji su pribavljali drva i brinuli se oko konja i goveda. Samostan im je isplaćivao "zarobljeničku pristojbu".

Naredne, 1917. godine, cijene su i dalje rasle, ali je ljetina u fojničkom kraju imala dobar urod, posebno voće, jabuke i šljive.

Krajem januara 1918. godine stanovništvo fojničkog kraja radosno je primilo vijesti o mirovnim pregovorima s Rusijom u Brest-Litovsku, nadajući se da će iz njih proizaći opšti mir. U štampi su praćene sve bilješke o ovim pregovorima i izraženo nezadovoljstvo što u njima učestvuju, uz diplomate i generali. Dobar utisak izazvan mirovnim pregovorima pokvarila je naredba o rekviziciji sijena i slame na osnovu koje se zaključivalo da će rat još potrajati. Kotarski predstojnik tada je izvještavao Zemaljsku vladu: "Stanovništvo ovog siromašnog sreza nema stvarno ništa drugo nego nešto stoke od koje se mora izdržavati, jer vlastita ljetina žitarica ni u mirno doba ne pretekne iza Božića. Ovogodišnja ljetina sijena i slame, zbog velike suše, bila je oko dvije trećine slabija nego prošle godine. K tome, zima sa velikim snijegom došla je šest nedjelja ranije tako da ljudi upiru sve snage da njihova stoka prezimi". Zbog toga je naredba o rekviziciji slame i sijena izazvala veliko neraspoloženje među stanovništvom. Kotarski predstojnik nastavlja: "Prije nekoliko dana kod mene su došli svi najstariji ljudi iz mjesta i rekli

29 Bericht über die Verwaltun von Bosnien und derHercegovinafür dieJahre 1914 bis 1916, s. 4,406.

30 Chronologia domus. Fra Mijo V. Batinić navodi daje tada samostan utvrdio cijene namirnica: vino 1 kg=1 k, rakija 2 krune, pšenica 60-70 helera, kukuruz 52-56 h, heljda 60 h, raž 60 h, proha 30 h, grah 70 h, mast 6 k, ulje 6 k, sirće 1 k, pršute i pšenice 5 k, pastrma 3 k, pirinač 1,60 k, sir l k. Naglašava se da su ovo srednje cijene između ratnih i uobičajenih.

FOJNICA1878-1918.                                                                 173

da ne mogu dati sijeno i slamu jer će im inače sva stoka uginuti i da ovaj srez bez stoke ne može živjeti. Ako se želi uzeti sijeno, onda prije toga treba uzeti svu stoku pa tek onda sijeno i slamu, jer stanovništvo ne može to mirno gledati".31

Stanovništvo je okolo pričalo da vladajuće klase Nijemaca i Mađara hoće Slovene da dovedu na prosjački štap, pa ovdje uzimaju i ono posljednje što imamo. To je moguće jer je naš Sabor raspušten, a svi ljudi služe vojsci pa se nema ko za nas zauzeti. U međuvremenu u Fojnicu su stizale vijesti o radničkim štrajkovima u Monarhiji. To je još više uticalo na raspoloženje stanovništva protiv vlasti i rata. Tada su se čule izjave: "Tako se mora s vladom govoriti, a ne šutjeti." Opšte nezadovoljstvo stanovništva u fojničkom srezu nastavljalo se i u februaru 1918, jer su rekvizicije tegleće stoke za Sarajevo (50 mc nedeljno) obuhvatile upravo onu stoku koja je prispijevala za proljetnu sjetvu. Tada je kotarski predstojnik izvještavao vladu da će srez ostati bez tegleće stoke, što će dovesti u pitanje proljetne poljoprivredne radove.32

U martu 1918. godine u fojničkom kraju pojavio se pjegavi tifus, koji su donijeli vojnici s frontova. Od ove zarazne bolesti umrlo je mnogo lica. Nakon dugotrajnih kiša, 24. juna 1918. godine obijelio je snijeg. Usljed mećave stoka je s planina bježala u ravnicu, od mraza su stradali usjevi i, osobito, voće. Kraj rata 1918. godine u Fojnici bio je obilježen povratkom vojnika s frontova. "I oni, koji se vratiše uz razne bolesti donesoše socijalističke i boljševičke nazore koji u prvi mah zabrinuše bolje katolike".33

Nakon vojnog sloma Austro-Ugarske (3. novembra 1918) i formiranja narodnih vijeća koja su preuzela vlast u novoj državi, u Fojnicu je 7. decembra 1918. godine stiglo 20 srpskih vojnika ijedan oficir koje je stanovništvo, na čelu sa gvardijanom, svečano dočekalo, a sutradan je održano sijelo u Hrvatskom domu u njihovu čast. Nakon toga, Fojnica i okolina ponovo su bile zahvaćene epidemijom zaraznih bolesti (španjolska influenca i pjegavi tifus) koja je uzela takve razmjere da su sveštenici teško stizali da sahrane umrle.

31  Kasim Isović, Odjeci i uticaji Oktobarske revolucije na prilike u radničkom pokretu Bosne i Hercegovine (1917.-1921.) - Građa. Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika BiH, knj. VII1967. dok. 19. str. 325/6.

32  K. Isović, Odjeci i uticaji Oktobarske revolucije, dok. 34. str. 348/9.

33  Chronologia domus.

174

ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

Kraj Prvog svjetskog rata bio je u fojničkom kraju obilježen prodorom socijalističkih ideja koje su naročito zahvatile selo. Bila je pripremljena i jedna predstava uperena protiv sveštenstva, ali su je vlasti zabranile, a materijal zaplijenjen. Na kongresu ujedinjenja, u aprilu 1919. iz Fojnice su učestvovala dva delegata -jedan iz grada, drugi sa sela.

Pismenost stanovništva starijeg od 7 godina u fojničkom srezu 1910. godine (latinica i ćirilica), prema konfesionalnoj pripadnosti i spolu:

 

Katolici

Muslimani

Pravoslavni

Ostali

Svega

Znaju čitati i

m.

965

190

3

10

1.198

pisati

ž.

596

6

18

14

633

 

svega:

1.560

196

51

24

1.831

Znaju čitati

m.

34

12

2

-

48

ž.

32

2

2

-

36

svega

66

14

4

-

86

Ne zna čitati

m.

5.033

3.381

199

7

8.620

ni pisati

ž.

4.859

2.801

189

12

7.861

 

svega

9.892

6.182

388

19

16.481

Iz tabele se vidi daje pismenost bila različita kod pripadnika pojedinih konfesija. Katolika je bilo pismenih 10,48%, muslimana 2,43%, pravoslavnih 9,20%, ostalih 45,28%. Ukupno u fojničkom srezu bilo je pismenih 7,77% stanovništva starijeg od 7 godina, a ako se ovima priključe i oni koji su znali samo čitati, odna je bilo pismeno ukupno 8,12% stanovništva. Od ukupno 3.680 muške djece i omladine od 7 do 20 godina starosti nepismeno je bilo 3.303 (87,20%). U tom uzrastu znalo je čitati i pisati 472 osobe (12,80%), a još ih je 13 znalo čitati. Stanje pismenosti ženske djece i omladine bilo je nepovoljnije. Čitati i pisati znalo je svega 311 (još 6 zna čitati), dok je nepismenih bilo 3.245 lica ili 91,20%. To znači daje u fojničkom srezu među djecom i omladinom od 7 do 20 godina znalo čitati i pisati svega 783 lica, samo čitati 19 i daje potpuno nepismenih bilo 6.448 lica ili 88,93% štoje za 1,68% ispod prosjeka Bosne i Hercegovine.

FOJNICA1878-1918.                                                                 175

Ovi podaci ukazuju na veliki nedostatak škola i "kulturnu misiju" Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini, za vrijeme čije vladavine se reproducirao izuzetno visok procent nepismene djece i omladine. Nepismenost nije bila produkt samo tuđe vladavine, nego i odraz opšte zaostalosti i nepismenosti roditelja, nezainteresiranih da djecu šalju u školu.

Najveći broj pismenih ljudi bio je smješten u Fojnici, Kreševu i Buso-vači. To su bili činovnici, razni stručnjaci, učitelji, sveštenici i drugi rijetki pojedinci.

U Fojnici je prije okupacije postojala četvororazredna katolička osnovna škola, tzv. Narodna učiona, koju su vodili franjevci u okviru fojničkog samostana. Pohađala su je katolička djeca iz grada i okolnih sela. Ova osnovna škola, osnovana 1847. godine, radila je kontinuirano do austrougarske okupacije i spadala je među najuglednije škole ove vrste u Bosni i Hercegovini. Već u prvim godinama poslije austrougarske okupacije škola je počela da mijenja svoj dotadašnji profil i postepeno prerasta u državnu školu, pa je školske 1880/81. godine promijenila naziv u Kotarska pučka škola u Fojnici.34

Te godine došlo je do promjene u strukturi školskog programa i odvajanja vjeronauke od svjetovnih predmeta koji su ovako pobrojani: jezikoslovna obuka se sastoji od čitanja, slovnice, usmenog i pismenog izražavanja misli, računstvo, krasnopis, zemljopis, povijest, prirodnopis, prirodoslovlje, geometrija, oblikoslovlje i risanje, gospodarstvo, ručni rad, pjevanje, gimnastika i njemački. Tada je došlo i do povećanog upisa učenika u prvi razred, među kojima je bilo i 1 jevrejsko dijete, a iduće godine još jedno. Takođe je povećan broj djece iz okolnih sela, pa ih je te godine bilo 15.

34 Arhiv Franjevačkog samostana u Fojnici. Ljetopis učione narodne u Fojnici od godine 1871.

176

ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

Broj učenika u Kotarskoj pučkoj školi u Fojnici 1878-1882. godine35

Škol. god.

Pol

Ir.

II r.

IIIr.

IV r.

Svega

1878/79

-

-

-

-

-

74

Muški

23

5

7

5

40

1879/80

Ženski

6

8

8

6

28

Svega

29

13

15

11

68

1880/81

Muški

37

13

6

5

61

Ženski

23

7

8

7

45

Svega

60

20

14

12

106

1881/82

Muški

28

12

7

8

55

Ženski

18

8

4

10

40

Svega

46

20

11

18

95

1884.

Muški

-

-

-

-

27

Ženski

-

-

-

-

24

Svega

 

 

 

 

51

Iz navedenih podataka vidi se daje broj učenika u školi jako oscilirao i da je u prvom razredu dolazilo do njihovog velikog osipanja. Na primjer, školske 1878/79. godine bilo je upisano 78 đaka, a na kraju ih je bilo 55, jer je 23 djece isključeno zbog neredovnog pohađanja škole. Slično je bilo stanje i narednih godina, pa su samo najupornija djeca prelazila u naredne razrede. Ovome su znatno doprinosili roditelji koji su nerado slali djecu u školu i odvajali ih od poslova na imanju.

Bez obzira na to što je škola već 1880/81. godine promijenila ime i odvojila vjeronauku od svjetovnih predmeta, nastavu su i dalje vodili učitelji franjevci (fra Nikola Glavočević, fra Marijan Topić, fra Augustin Tadić, fra Dragutin Daniel Šumanović) i pomoćna učiteljica Kata Krilić. Takvo stanje potrajalo je sve do proljeća 1880. godine, kada je odlukom Zemaljske vlade u školi postavljena diplomirana učiteljica Marija Trogrančić, udata Kulier. Dotadašnji učitelj Dragutin D. Šumanović vodio je samo nastavu vjeronauka. Time se definitivno ugasila osnovna škola u fojničkom samostalnu koju su franjevci uspješno vodili punih 40 godina i dali značajan doprinos kulturnom razvoju čitavog kraja.

35 Arhiv Franjevačkog samostana u Fojnici. Tabela je sastavljena na osnovu Ispitnog izvještaja za godinu 1879-1882.

FOJNICA1878-1918.                                                                 177

Na početku austrougarske vladavine muslimanska djeca u Fojnici učila su 2 ili 3 mekteba, koji su, najčešće, bili vezani za pojedine džamije. To su bili sibijan mektebi, početne i najbrojnije muslimanske vjerske škole, koji u toku više stoljeća nisu mijenjali svoje sadržaje, tako da nikada i nisu postali opšteobrazovne ustanove, kao što su bile narodne osnovne škole. Ovi mektebi imali su za cilj "da djeci dadnu najnužnija vjerska znanja i da ih upute da napamet nauče bar najviše upotrebljavane stavove Kur'ana i vjerske propise, kao i da nauče arapske molitve i obrade bogosluženja".36 Da bi sibijan mektebe prilagodili savremenim potrebama, od 90-ih godina 19. stoljeća počelo se raditi na njihovoj reformi. Bilo je planirano da se uz vjeronaučne predmete uvedu maternji jezik i račun, a zatim bi se postepeno uvodili i drugi svjetovni predmeti. Reformirani mektebi počeli su da rade 1892. godine, ali je već naredne godine islamski vjerski vrh ustao protiv svjetovnih predmeta, tako da se ni ovim poduhvatom mektebi nisu približili savremenom obrazovanju. Pošto su muslimani nerado slali djecu u svjetovne škole, ovakav profil mekteba imao je dalekosežne posljedice za ekonomski i kulturni razvoj Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, jer je odlagao njihovo uključivanje u moderna zanimanja.

U obrazovanju muslimanske djece presudan uticaj imala je ulema, na čije je insistiranje u Statut za vjersko-školsku samoupravu unesena odredba prema kojoj muslimanska djeca ne mogu pohađati nastavu u osnovnoj školi, ukoliko predhodno nisu završila nastavu vjeronauke u mektebima. "To je u svakom slučaju uticalo da su muslimanska djeca, u poređenju s drugom djecom, znatno kasnije i u daleko manjem broju uopšte pohađala nastavu u osnovnim i srednjim školama. Vjerski odgoj i obrazovanje imao je uopšte kod muslimana prioritet prema drugim vidovima obrazovanja i odgoja. Smatralo se daje u specifičnim uslovima u kojima su se Muslimani našli uspostavom austrijske okupacione uprave veoma važno za očuvanje njihovog identiteta i kao najbolja odbrana protiv drugih uticaja usmjeravanje omladine od najnižeg uzrasta prvenstveno na vjersko obrazovanje i na vjerski odgoj".37

Muslimansko vjersko školstvo u Fojnici razvijalo se brže nego u drugim mjestima. Početkom 20. stoljeća u Fojnici je postojalo više takvih škola koje su obuhvatale mušku i žensku djecu i omladinu. Godine 1904. javno je

36 H. Ćurić, Muslimansko školstvo, str. 204.

37 N. Šehić, Autonomni pokret, str. 378.

178

ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

hvaljen rad Ibrahima ef. Bogrića, maulima (učitelja) reformiranog mekteba (mektebi ibtidaije), jer se strogo držao "propisa svog zvanja" kod kojeg su djeca naučila "sasvim lijepo i pravilno tursko pismo", učili Kur'an, i ostalo "što svaki Musliman mora da zna". Takođe se navodi da je ovaj "revni mu-alim" poučavao djecu i "uljudnom i pristojnom ponašanju."38 Osim reformiranog mekteba, u Fojnici su postojale druge muslimanske vjerske škole: ženski sibijan mekteb, ženska ruždija (muslimanska niža srednja škola) i medresa. Sve ove škole osnovane su prije 1904. godine. U službenim izvještajima stoji daje od 1886-1906. godine u Bosni i Hercegovini izgrađeno 6 medresa, među kojima je i fojnička. Medresa je imala jednog nastavnika (muderisa), a broj učenika je bio promjenjiv:

1990/01.

27

1903/04.

20

1901/02.

20

1904/05

12

1902/03.

16

 

 

Medrese su bile "čisto islamska svećenička učilišta koja su pozvana da svoje pitomce (softe) potrebnim teološkim znanjem obrazuju za hodže, imame, hatibe itd. Školovanje se odvijalo u tri stepena i trajalo je 7-8 godina. Školska godina počinjala je 1. oktobra, a završavala 15. jula.39 U izvještaju o radu Vakufsko-mearifskog saborskog odbora za godinu 1917. konstatirano je da se u nekim medresama, među kojima i u fojničkoj, osim vjerskih predmeta i "istočnih jezika", predaju i svjetovni predmeti ("svjetska nastava").40

S obzirom na to da ne raspolažemo podacima o tome koliko je muslimanske djece u Fojnici pohađalo vjerske i svjetovne škole, podaci o pismenosti (latinica i ćirilica) u fojničkom srezu 1910. godine govore o velikoj prednosti prvih. Od ukupno 1.257 muslimanske muške djece i omladine od 7-20 godina starosti, znalo je čitati i pisati svega 69, samo čitati 5, a nepismenih je bilo 1.183 ili 94,11%. Od ukupno 1.137 muslimanske ženske djece i omladine ovog uzrasta samo je 2 znalo čitati i pisati. Svi navedeni podaci jasno ukazuju da se muslimansko stanovništvo, predvođeno ule-

38 H. Ćurić, Muslimansko školstvo, str. 209,224.

39 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906, str. 201,203, 579.

40 H. Ćurić, Muslimansko školstvo, str. 232.

FOJNICA 1878-1918.

179

mom, veoma sporo uključivalo u moderne tokove obrazovanja i vaspitanja, ostajući privrženo vjerskim školama u kojima se nije učila latinica i ćirili-

ca.

Iako je 1880/81. školske godine došlo do izmjene u bivšoj katoličkoj osnovnoj školi, tek se od 1887/88. školske godine može govoriti o stvarnom početku rada Narodne osnovne škole u Fojnici. Tada je definitivnu brigu o njoj preuzela država, odnosno opština i zemaljski erar. Opštine su bile dužne da za školu obezbijede potrebne prostorije, da se brinu o njenom održavanju, rasvjeti, ogrevu i čišćenju i da plaćaju školske podvornike. Međutim, plate učitelja (svjetovnih i vjeroučitelja) nisu isplaćivale direktno opštine, pa čak ni u slučaju kada su one davale sredstva, nego zemaljski erar. Na taj način učitelji su bili neposredno vezani za vlast i bili obavezni da provode njenu politiku. S obzirom na to da su škole radile s malim brojem učenika (1912. godine sve škole u Bosni i Hercegovini imaju prosječno 80-90 polaznika), njih je najčešće vodio učitelj. U fojničkoj Narodnoj osnovnoj školi za cijelo vrijeme od 1888. do 1918. godine radili su 1-2 učitelja ijedan pomoćni učitelj. Budući da ne raspolažemo podacima o broju učenika u ovoj školi, možemo samo na osnovu broja učitelja pretpostaviti da se ona, u najmanju ruku, uklapala u prosjek Bosne i Hercegovine.

Učitelji i pomoćni učitelji u Narodnoj osnovnoj školi u Fojnici od 1898. do 1918. godine41

Kulijer Marija

Učiteljica

ŠunjićTerezija

Učiteljica

Ninić Anton

Učitelj

Bjelobrk Josip

Pom. učiteljica

Arapović Vilhelm

Pom. učitelj

Babić Anka

Učiteljica

Pranjko Franjo

Pom. učitelj

Divanefendić Smail

Učitelj-suplement

Marković Jozef

Pom. učitelj

Bošković-Stipović Ana

Učiteljica

Zdunić Emilie

Učiteljica

Vrban Petar

Učitelj

Adžija Zora

Učiteljica

Pavić Vranjo

Učitelj - S uplement

Kordić Anto

Pom. učitelj

Stipić Marija

Učiteljica-Suplement

Miletić Mato

Učitelj

Houska Emilija

Učiteljica

Ladro Vjekoslav

Pom. učitelj

Trifković Draginja

Učiteljica

41 Spisak učitelja sastavljen je na osnovu Bosnischer Bote od 1898-1918. godine.

180                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

Za dvadeset godina u ovoj školi radilo je duže ili kraće vrijeme 20 učitelja i pomoćnih učitelja. Za to vrijeme promijenila su se tri upravitelja škole: Anton Ninić (1898-1905), Mato Miletić (1906-1909) i Petar Vrban (1910-1918). Izuzetak među njima činila je Marija Kulijer, prva Fojničan-ka koja je završila učiteljsku školu u Zagrebu i u ovoj školi radila punih 30 godina, od njenog osnivanja 1888. do 1918. godine.

Osnivanje kulturno-prosvjetnih i drugih društava hrvatskog stanovništva u Fojnici bilo je u skladu s opštim ciljevima i oblicima društvenog organiziranja unutar hrvatskog nacionalnog pokreta u Bosni i Hercegovini. I ovdje je njihov osnovni cilj bio okupljanje svih Hrvata na kulturnim, prosvjetnim i ekonomskim osnovama i u tim okvirima buđenje i razvijanje nacionalne svijesti. Ovom aktivnošću u Fojnici rukovodili su franjevci i nekolicina najuglednijih građana. Franjevci su još od ilirskog pokreta, sredinom 19. stoljeća, imali vodeću ulogu i u ovim oblastima života njihovih vjernika, tako da su u fojničkim hrvatskim društvima, sve do 1918. godine, bili naglašeni njihova uloga i prožimanje nacionalnog rada vjerskim sadržajima i interesima Crkve.

Franjevci su 1896. godine osnovali u Fojnici Hrvatsko čitalačko, tam-buraško, pjevačko i zabavno društvo "Veselica". Nakon nekoliko godina ovo društvo se ugasilo, pa je fra Alojz Cvitanović 1906. godine osnovao Hrvatsko katoličko prosvjetno društvo "Rodoljub", koje je radilo sve do 1918. godine i kasnije.42 Godinu dana nakon osnivanja, uz velike materijalne žrtve, društvo "Rodoljub" sagradilo je Hrvatski dom (prvi ove vrste u Bosni i Hercegovini), koji je postao središte društvenog života i prosvjetnog rada hrvatskog stanovništva u Fojnici i okolini, koji je sve do svoje smrti, krajem 1911. godine, bio sekretar društva. Centralna figura ovog društva bio je njegov osnivač fra Alojz Cvitanović, rukovodilac izgradnje doma i učitelj omladine u pjevanju, sviranju na tamburi i glumi. U okviru društva osnovao je biblioteku i čitaonicu.43 Nakon njegove smrti franjevci su zadr-

42 FraJozo Zvonigradski, Hrvatsko-katoličkoprosvjetno društvo "Rodoljub"

vački vjesnik, Beograd, 1933. str. 92-94. Uprava ovog društva sačinjavali su: fra Dominik Gojsilović, predsjednik, Marko Kulier, potpredsjednik, fra Alojz Cvitanović, tajnik, Ivan Kulier Matin, blagajnik, Niko Iličić, knjižničar, odbornici: Marijan Dragičević, Ivo Kala-mut, Ivo Knežević i Anto Iličić, zamjenik Mato Trogrančić. Napredak - Hrvatski narodni kalendar za godinu 1908. str. 175.

43  Chronologia domus.

FOJNICA1878-1918.                                                                 181

žali vodeću ulogu sve do 1918. godine, kada su "mladi članovi društva istisli franjevce iz odbora".

Podružnica "Napretka" u Fojnici osnovana je 1907. godine. Imala je ukupno 113 članova (4 utemeljitelja i 109 podudarajućih članova). Njen upravni odbor sačinjavali su ugledni građani i dva franjevca.44 Dvije godine kasnije (1909) osnovana je Gospojinska podružnica "Napretka", koja je bila stvarni nosilac aktivnosti na prikupljanju sredstava za školovanje đaka i studenata. U toku 1912. godine ova podružnica sakupila je 717,36 kruna i od toga Središnjem odboru poslala 676,56 kruna. Njome su rukovodile žene uglednih činovnika i domaćih građana, na čelu s predsjednicom Ma-riettom Matasović.45 Na podsticaj Središnjeg odbora HNZ, od kraja 1908. godine otpočelo je osnivanje hrvatskih zadruga koje su imale zadatak da ekonomski pomažu siromašne seljake, otkupljuju kmetove i kreditiraju zanatlije. To su bile ustanove koje su imale da prikupljaju i organiziraju nacionalni kapital i da ga stave na raspolaganje i u funkciju ekonomskog jačanja hrvatskog naroda.46 Hrvatska gospodarstvena zadruga u Fojnici osnovana je 6. jula 1911. godine.

U kulturno-prosvjetnom životu hrvatskog stanovništva u fojničkom kraju posebno mjesto pripada Franjevačkom samostanu u Fojnici. Tokom svoje duge historije ovaj samostan stekao je ugled jednog od najznačajnijih katoličkih (hrvatskih) kulturno-prosvjetnih središta u Bosni i Heregovini. Osim pastoralnog i kulturno-prosvjetnog rada s djecom i omladinom, franjevci su i u ovom periodu još aktivnije radili na sakupljanju i čuvanju vrijednih djela iz gotovo svih naučnih oblasti i literarnog stvaralaštva, na raznim svjetskim jezicima. Preuređenjem prostorija, 1913. godine, učinjen je značajan napredak u čuvanju i dostupnosti bogatog knjižnog fonda, arhivskog materijala, numizmatičke zbirke i drugih muzeoloških nalaza

44 Upravni odbor sačinjavali su: Marko Kulier, predsj., fra Alojz Cvitanović, potpredsj., Josip Bjelobrk, tajnik, Ivo Kulier, blagajnik, fra Vjekoslav Perčinlić, knjigovođa Tomo Filipović, revizor Mato Miletić, odbornik, Niko Oroz, zamjednik. Napredak - Hrvatski narodni kalendar za godinu 1908, str. 145-147.

45  Upravni odbor Gospojinske podružnice "Napretka" u Fojnici: Marietta Matasović, predsjednica, Milka Mešeg, potpred., Marija Stipić, tajnica, Julka Vrban, blagajnica, revizorice: Berta Izrael, Angela pl Kugler, odbornice: Malina Kulier, Ivanka Alaupović i Kata Iličić, zamjenice: Rifka Alkalaj i Ana Erber. Napredak - Hrvatski narodni kalendar za godinu 1913, str. 409.

46  L. Đaković, Političke organizacije, str. 267.

182                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

iz okoline Fojnice. Time se Franjevački samostan u Fojnici svrstao u red značajnih kulturnih institucija, bez čijih fondova bi naša ukupna kulturno-historijska baština bila siromašnija.47

Društveni život bošnjačkog stanovništva u Fojnici odvijao se u okviru Islamskog društva "Kiraethana" (čitaonica), osnovanog 1902. godine. Ove ustanove su najbolje odgovarale tradiciji i navikama bošnjačkog stanovništva. "Sakupljanje i razgovor-muhabet-sjedenje po kafanama i pretresanje svega i svačega, a osobito dnevne politike (i to spoljašnje) bio je omiljeni način društvenog ophođenja kod muslimana (…). U njima nema knjižica, a pored novina može se piti kava i igrati raznih igara".48 Prema načinu okupljanja ove čitaonice imale su veći socijalno-politički nego kulturno-prosvjetni značaj. Mnogo konkretniji oblici rada nastali su nakon osnivanja kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva "Gajret" (1903), čije su ideje postepeno prihvatane i u Fojnici. Godine 1905. u gradu je zabilježen jedan član prvog reda, a 1907. godine znatno više: 3 utemeljitelja, 1 član I reda, 5 II, 5 III, 8 IV reda - ukupno 22 člana. Ovi podaci ukazuju daje podružnica "Gajreta" u Fojnici nastala 1907. godine. Prema raspoloživim podacima, do Prvog svjetskog rata, stipendije ovog društva dobilo je pet fojničkih đaka i studenata: 1 - 1908/09,4 - 1912/13. godine.49 Ideje za osnivanje čitaonice i podružnice "Gajreta" dala je bošnjačka vjerska inteligencija (šerijatske su-dije, muderisi i imami), a materijalnu osnovu osiguravali su bogatiji građani i zemljoposjednici.

Osim hrvatskih i bošnjačkih društava zasnovanih na vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, u Fojnici su osnivana i druga društva koja nisu imala takva ograničenja: Podružnica pčelara, Činovnička čitaonica, Dobrovoljno vatrogasno društvo i Činovničko-građanska kasina.50

47  Vidi opširnije: Lamija Hadžiosmanović, Biblioteke u Bosni i Hercegovini 1878-1918. Sarajevo, 1980, str. 10,17,62,69-99.

48 Đorđe Pejanović, Kulturno-prosvjetna, humana i socijalna društva, str. 35. 49I. Kemura, Uloga "Gajreta" u društvenom životu Muslimana str. 119.

50 Đ. Pejanović, Kulturno-prosvetna, humana i socijalna društva, str. 89.

FOJNICA 1878-1918.

183

Fojnica je za vrijeme austrougarske vladavine imala urbani razvoj sraz-mjeran njenom političkom, ekonomskom i strateškom značaju. Ostajući van dometa glavnih saobraćajnica, Fojnica u ovom periodu nije bilježila znatniji ekonomski napredak koji bi se, na odgovarajući način, odrazio na druge oblasti života. Ona je 1879. godine imala 347 kuća s 379 stanova, a 1910. godine gradska opština ima 378 kuća, od kojih 325 nastanjenih (sa 383 stana) i 53 nenastanjenih (poslovne, upravne i dr. zgrade). Povećanje broja kuća za 51 nije bio samo rezultat građevinske aktivnosti, nego i mijenjanja granica gradske opštine. Prije prvog popisa stanovništva 1879. godine u Fojnici su utvrđeni nazivi ulica i izvršeno numeriranje kuća.

Prema dostupnim podacima, od 1878. do 1914. godine, fojnička opština i zemaljska uprava na javnu građevinsku aktivnost uložile su sljedeća sredstva:

Klaonica i tržnica

2.353 kruna

Štala za ždrijepce i bikove

800 kruna

Sušare za kože i šljive

3.745 kruna

Kuće pod kiriju, magacini, maltarnice

1.228 kruna

Vodovod i bunari

940 kruna

Ceste, mostovi, regulacija voda i grada

12.283 kruna

Zgrade kotarskog ureda (1902)

32.650 kruna

Opštinska zgrada

474 kruna

Zgrada suda sa sporednom zgradom do 1910. godine

289.864 kruna

Osnovna škola u Gojevićima (1909)

12.840 kruna

Izgradnja vodovoda u Fojnici 1912. godine

21.800 kruna

Izrađen je vodovod na gravitaciono vođenje od vrela Ščona u dužini od 1.590 m, propusne moći od 5 l u sekundi i rezervoarom zapremine 3,15 m3. Tada je u gradu izgrađeno 9 javnih česama i 4 vatrogasna hidranta, a voda je uvedena u 8 fojničkih kuća. Za izgradnju vodovoda fojnička opština uložila je 15.800, a zemaljska uprava 6.000 kruna.51

51 Podaci o građevinskoj djelatnosti u Fojnici prikupljeni su na osnovu Izvještaja o upravi Bosne i Hercegovine za godine: 1906. str. 64-65, 573; 1907. str. 22-23; 1908. str. 16-17; 1909. str. 20-21; 1910. str. 18-19; 1911. str. 21,223,226; 1913. str. 390,391.

184                            ILJAS HADŽIBEGOVIÆ • BOSANSKOHERCEGOVAÈKI GRADOVI...

Prema navedenim podacima, na javnu građevinsku aktivnost u Fojnici utrošeno je ukupno 378.977 kruna, od čega na izgradnju sreskog ureda i sudske zgrade otpada 322.514 k ili 85% utrošenih sredstava. Za sve druge građevinske radove plaćeno je 56.463 k.

Značajan građevinski poduhvat bila je izgradnja nove samostanske crkve sv. Duha u Fojnici, koja je trajala od 17. juna 1884. do 1888. godine. Crkvu je projektirao Josip pl. Vancaš, arhitekta iz Sarajeva, a građevinskim radovima rukovodili su italijanski majstori. Sredstva za njenu izgradnju bila su iz raznih izvora: prihodi samostana, prinosi župnika susjednih župa (500 forinti=1.000 kruna, 1 f = 2 k), doprins vjernika u radu, naturi i novcu (966 for), pomoć Zemaljske vlade (2.500 f), pomoć Zajedničkog ministarstva finansija (500 f), pomoć iz careve privatne i porodične zaklade (500 f), dobrovoljni prilozi sakupljeni (1886) po raznim centrima u Austriji, Hrvatskoj i Sloveniji (3.880,25 f).52 Drugu značajnu investiciju samostan je izvršio 1913. godine, kada je samostan renoviran i prostorije preuređene, te nabavljen inventar za knjige i numizmatičku zbirku. U ove radove uloženo je 16.000 k, od čega su vjernici dali 1.600 k.53

Fojnica je dva puta bila u kombinacijama oko trasiranja željezničkih pruga Sarajevo-Bos. Brod (1879/80) i Sarajevo-Mostar (1890/91), ali je, iz finansijskih, saobraćajno-tehničkih i strateških razloga, oba puta ostala van njihovog domašaja i time se za duže vrijeme svrstala u mjesta malog privrednog, saobraćajnog i stateškog značaja.54 Njene cestovne veze bile su, takođe, slabe i poboljšavane su tek otvaranjem rudnika u Bakovićima, izgradnjom ceste od Fojnice prema Kiseljaku i Visokom. Izuzimajući tradicionalne karavanske puteve, to je bio njen jedini izlaz u svijet, jer je tek pred Prvi svjetski rat započeta izgradnja puta od Fojnice prema Gornjem Vakufu. Fojnica je, takođe, kasnila i s uspostavljenjem poštansko-telegraf-skog saobraćaja. Vojna poštansko-telegrafska stanica u njoj osnovana je 1. januara 1886, a civilna pošta 1910. godine, ali je i tada ostala van dometa telefonskog saobraćaja, pa u čitavom srezu 1917. godine postoje samo dva telefonska aparata u Busovači. Kolski poštanski prevoz na relaciji Kiseljak -

52  Arhiv Franjevačkog samostana u Fojnici, Odredbe otaca vijećnika (diskreta) časnog samostana sv. Duha u Fojnici.

53  Chronologia domus.

54 Dž. Juzbašić, Izgradnja željeznica 1974, str. 75,100.

FOJNICA 1878-1918.                                                                 185

Fojnica uspostavljenje 1892. godine, dok se poštanska linija Visoko - Fojnica (priključak na željeznicu) nalazi u redu vožnje za 1913. godinu.55

U Fojnici je radio sreski ljekar koji je građanstvo snabdijevao i lijekovima, jer u ovom periodu u gradu nije otvorena apoteka. Dužnost ljekara obavljali su: drTibor Braun (do 1899), dr Bernard Polaschek (1900-1905), dr Schiffer Moses (1905-1911) i drIsak Izrael (1911-1918). Kao i ljekari,i kotarski predstojnici bili su stranci. Tu dužnost obavljali su: Eduard Graff (do 1902.), Abraham Vay (1902-1906), Michael Matasović (1906-1918) i od kraja 1918. Vladimir Stojić.56

55 M. Ljiljak, Pošta, telegrafi telefon, II, str. 92,98,152,198.

56 Imena ljekara i kotarskih predstojnika utvrđena su na osnovi Bosnischer Bote od 1898-1918. godine.s

< Nazad || Pocetak